Kako u prirodi dani postaju sve kraći, ulazi se u vrijeme iščekivanja i pripreme. Dani prije Božića, liturgijsko vrijeme došašća (koje će ove godine potrajati najkraće – tri tjedna) povlašteno je vrijeme ispunjeno iščekivanjem Kristova dolaska. Nakon proslave Krista Kralja čeka se »Svjetlo svijeta«, »Sin Božji«, »Knez mira« – sve su to nazivi kojima častimo novorođenoga Isusa, a da bismo ga spremno dočekali, počinjemo s »jakim« liturgijskim vremenom došašća. U tom razdoblju na poseban se način otkriva ljepota zagrljaja vlastite vjere, a na poseban su način obitelji pozvane dodatno se povezati i posvetiti duhovim traženjima. Došašće nudi prostor za to – u misama zornicama posteći od sna, s osnaženom molitvom oko adventskoga vijenca, intenzivnijim činjenjem djela ljubavi…
Župnik u zagrebačkoj župi Presvetoga Trojstva u Prečkom Tomislav Šagud govori o tome kako da adventsko vrijeme iščekivanja postane plodonosno za malu kućnu Crkvu, obitelj. »Došašće je vrijeme koje je Crkva odredila kako bi se vjernici više posvetili vlastitomu duhovnomu životu: molitvom, ali i onim što prati duhovni život – postom, čitanjem Svetoga pisma, tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. To je vrijeme pripreme za susret s Kristom. Došašće je vrijeme dvostrukoga iščekivanja: s jedne strane liturgijski se očekuje obilježavanje Kristova prvoga dolaska, ali se isto tako priprema za Kristov drugi dolazak. Vjernici bi tako trebali živjeti došašće da kada dođe Božić, mogu biti spremni stati pred Krista – ali ne u ozračju straha zbog Božjega suda, nego u radosti jer dolazi spasenje i Spasitelj. Bog uvijek izlijeva svoju milost, ali u ovim posebnim, tj. jakim liturgijskim vremenima to čini još obilatije. Možemo reći: Bog daje svoje darove, ali ovo je posebna prilika kada smo pozvani iskoristiti ju i ugrabiti tu milost koju nam Bog želi dati«, rekao je svećenik Šagud.
Hoditi stazama došašća znači prisnije sudjelovati u spasenjskom događaju, a jedan od poticaja za obitelji može biti svaku večer pročitati s djecom odlomak iz Svetoga pisma jer će se tako lakše shvatiti kako se čekao i pripremao dolazak Isusa Krista.
Upravo na to upućuje i župnik Šagud: »Obitelj se može pripremiti molitvom, čitanjem Svetoga pisma, karitativnim djelovanjem. Često se mnogi pogube u izvanjskoj dekoraciji, a pozvani su kititi svoju nutrinu – ispovijeđu, dobrim djelima, pristupanjem sakramentima, molitvom, produbljivanjem svoje vjere, čitanjem Svetoga pisma. U današnjem svijetu vrijeme adventa postalo je vrijeme nakita, ukrasa, blještavila, toploga pića koje se dimi na hladnoći kako bi se izguralo iz vida ono što došašće stvarno jest – iščekivanje Kristova dolaska. Krist je u suvremenoj kulturi i medijskom prostoru potpuno maknut iz spominjanja Božića.«
Došašće bi trebalo biti vrijeme odricanja, a ne hodanja po sajmovima, jer su sajmovi prije bili rezervirani za svetkovine, navodi naš sugovornik i nastavlja: »U korizmi ljudi obično govore o odricanju, a Crkva u jakim vremenima uvijek naglasak stavlja na tri stvari: odricanje, dobra djela i molitvu. Tako je i u došašću: čovjek treba zastati, vidjeti gdje se nalazi, što treba promijeniti u životu. U došašću mnogi poste od sna odlazeći na zornice kako bi svrnuli vlastite misli i pogled na ono što je bitno, a to je Krist i neprolazne vrijednosti! Možda su dani došašća prigoda i da se u obitelji djeci progovori o tome da čovjek u životu samo s vlastitim snagama ne može daleko doći. Posebice je to bilo vidljivo u prošlosti, jer u zimi na polju ništa ne raste, čovjek koji je cijelu godinu radio tada je bio u vremenu prosidbe. Vrijeme došašća prilika je reći da od Boga primamo sve, da nam je potreban Spasitelj. To je vrijeme vapaja za Bogom. Nužno je shvatiti da nismo sami sposobni sebe otkupiti, nego nam je potreban Spasitelj.« Ističe naš sugovornik i da su kršćanske obitelji pozvane zadati si neke zadatke koje će dodatno obogatiti njihov duhovni život kako bi za Božić mogli ubirati još veće plodove.
Tjedni prije Božića često su obilježeni stresom i užurbanim tempom pa je pitanje kako usred gužve i ludila postati svjestan koga u došašću čekamo. Kako obiteljima pomoći u tim okolnostima da stvore prostor za duhovna traženja?
»Ne smijemo dopustiti da nam svijet diktira kako naš advent treba izgledati: u rasprodajama, gužvama, trošenju. To je vrijeme kada smo pozvani izolirati se, posvetiti se neprolaznim vrijednostima, susretu s Kristom. Sveti Pavao govori: ‘Ne suobličujte se ovomu svijetu’ (Rim 12, 2). Mislim da se previše dajemo uljuljati u te trendove. Tu smo na svijetu da postanemo sveti, to je zadatak koji čovjek svaki dan pred sebe treba staviti i pitati se: ‘Koji je moj idući korak za rast u svetosti, što još trebam napraviti da bih se pomaknuo na tom putu?’ U vrijeme došašća mnogo je prilika za karitativno djelovanje. Crkva u Hrvatskoj na treću nedjelju došašća obilježava Nedjelju Caritasa. Imamo dužnost biti Kristovo tijelo ovdje na zemlji, pozvani smo u Kristovo ime činiti dobro, biti Krist drugomu.«
U sve više župa diljem Hrvatske blagoslov obitelji sve češće započinje u danima došašća, a tako je i u župi našega sugovornika, župnika u Prečkom Tomislava Šaguda. Nije tek riječ o organizacijskom pitanju. Župnik Šagud otkriva kakvu perspektivu za obitelj donosi taj blagoslov uoči Božića, a ne kao što je ranije bilo uobičajeno u božićnom vremenu. »Blagoslov obitelji ne treba vezati uz određeno vrijeme. Mnogi su to počeli pogrješno povezivati s borom, jaslicama i Božićem, no to je izvorno godišnji blagoslov obitelji i može biti bilo kada u godini. S došašćem započinje nova crkvena godina i lijepo je na početku godine imati blagoslov obitelji, kao što ujutro odmah na početku dana vjernici imaju vrijeme za molitvu. Tako kada dođem u adventu, neki se znaju ispričavati jer nemaju okićen bor, neki drugi pak ako dođem u božićno vrijeme inzistiraju da se bot mora poškropiti vodom. No blagoslivljaju se ljudi, i to vodom koja nas povezuje s krštenjem. Mi ne krstimo borove, nego se vodom škrope oni koji su kršteni, blagoslovljena je voda znak koji podsjeća na krštenje, odakle izvire naš duhovni život«, napominje Šagud i ističe da je važno da se obitelj okupi. Može se istaknuti križ, upaliti svijeća, izložiti Sveto pismo – sve su to simboli Božje prisutnosti. »Tužno je kada ljudi otvaraju stanove svojih susjeda i puštaju nas svećenike da ih blagoslivljamo. Jer to je blagoslov obitelji, a ne samo prostora. Još jedan krivi pogled je kada ljudi dočekuju svećenika misleći da je to ‘osiguranje za sreću’ u sljedećoj godini, ne shvaćajući da naš blagoslov dolazi iz života vjere koji podrazumijeva odricanje od grijeha i pristupanje sakramentima. Blagoslov obitelji je znak koji upućuje na važnost sakramentalnoga života, nipošto njegova zamjena.«
