Glasovita je, odavno i stereotipna, narodna poslovica o jabuci koja ne pada daleko od stabla. Uklapa se to i u primjere kada roditeljska profesija nastavi živjeti i u potomstvu.
Vođeno tom idejom, uz Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 15. i 16. rujna, uredništvo »Prilike« odlučilo je prikupiti svjedočanstva iz šest obitelji, obitelji iz različitih društvenih područja, ali sa zajedničkom točkom – da su roditelji i(li) djeca izabrali isti životni poziv. Zajedništvo iz obiteljskoga doma preneseno je vremenom, ili je nastavilo živjeti i u ritmu profesionalnih karijera.
Pojedine će čitatelje vjerojatno isprva iznenaditi što su u obiteljsku priču uvršteni i – svećenici! Jasno, riječ je o grkokatoličkoj obitelji u kojoj je sin Daniel Vranešić krenuo svećeničkom stazom kao i njegov otac Milan.
Ugledni arhitekti Zorana Sokol Gojnik i suprug Igor Gojnik i ovom su prigodom svjedočili ljepotu i poteškoće bivstvovanja u istoj profesiji, baš kao i informatičari Marija i Hrvoje Popovski, roditelji četvero djece. Bogatstvom novih naraštaja, nasljednika koji su odavno zakoračili u iste (glazbene) vode, može se pohvaliti obitelj Krpan – djed Ante prenio je svoju ljubav na sina Anđelka, koji sa svojom suprugom Gordanom podiže mlade notne sanjare – sinove Martina i Ivana.
Slično je i u obitelji Medvešek, glumac i redatelj Rene i njegov brat Sven dobili su darovitu »konkurenciju« u sinu i nećaku Fabijanu Pavlu Medvešeku.
A kako izgleda život s praznim papirom, koji stalno vapi biti ispunjen, posvjedočio je i obiteljski novinarsko-urednički dvojac Peran. Zajednički dom, istovrsni posao, odnedavno i ista kuća pod kapom Hrvatske katoličke mreže.
Svaka obitelj koja pohodi solinski susret zavrjeđuje svoj dio pozornosti. I svaka je na svoj način pridonijela razgranatosti stabla. Kamo će krenuti grane – ovisi i o Božjoj providnosti i slobodnoj volji svakoga pojedinca unutar bračne i obiteljske zajednice. Neka bude plodova. Pa makar i u različitim strukama. Samo neka je zajedništva.
Svoj su »obiteljski« trag ostavili na Prvom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji održanom prije sedam godina u hrvatskoj metropoli, kada je upravo njima povjerena zadaća arhitektonskoga osmišljavanja pozornice na zagrebačkom hipodromu na kojoj su se izmjenjivale obitelji iz cijele Hrvatske, ali i na kojoj je misno slavlje prevodio tadašnji papa Benedikt XVI. Upravo su u tom ostvarenju Zorana Sokol Gojnik i Igor Gojnik na poseban način razmišljali o obitelji i zajedništvu te to izrazili kroz oblikovanje prostora, a napravili su i projekt za molitveno bdjenje mladih na Trgu bana Josipa Jelačića.
»U našem radu ne težimo da postoji ‘ja’, već ‘mi’. A mi smo i mi kao supružnici koji zajednički radimo, ali i svi suradnici koji pridonose zrenju jedne ideje. Smatramo da je velika sreća i blagoslov što zajednički gradimo i obiteljski život i posao jer arhitekturu ne vidimo kao zanimanje, posao na koji se zaboravlja nakon povratka kući. Arhitektura je oblik poziva, ona formira i ‘deformira’, stav o arhitekturi jest stav o svijetu i zato nam je drago što nam je Bog dao priliku dijeliti zajedničke svjetove«, govore uglas docentica na Arhitektonskom fakultetu Zorana Sokol Gojnik, koja je bila članica Sinode Zagrebačke nadbiskupije, i njezin suprug mr. Igor Gojnik koji vodi njihov arhitektonski ured »Siloueta«.
Kažu da se kao supružnici u istom zanimanju iznimno nadopunjuju, a na pitanje koliko im slobode ostaje da se ostvare kao pojedinci, odgovaraju: »Ne smatramo potrebnim čeznuti za ‘vlastitim’ ostvarenjem jer upravo zajedništvo smatramo mjestom vlastitoga ostvarenja. Brak je sakrament zajedništva u kojem dvoje postaju jedno, a mi u svom životu imamo iskustvo sakramenta kroz višeslojne segmente života. Posao kojim se bavimo obogaćuje naše bračno zajedništvo. Nije nam nimalo teško biti u istom ‘fahu’, dapače čini nam se nezamislivim da je suprotno. Arhitektura nas zaokuplja u mnogim svojim aspektima – od planiranja, projektiranja, dizajna, pisanja, pedagoškoga rada do slikanja, i u svim područjima jedno smo drugom nadahnuće i poticaj. Ne izostaju i suprotna mišljenja, ponekad i prepirke oko nekoga problema koje uvijek iznjedre nešto novo, što čini ljepotu života.«
Obitelj Zorane i Igora obogaćena je s troje djece: kćerima Marijom Klarom i Vjekoslavom te sinom Antunom Zvonimirom. Smatraju da je iznimno važno truditi se oko zajedništva obitelji, graditi odnose, angažirati se, a za to je potrebno rezervirati vrijeme. »Varljive su ‘mogućnosti’ koje pruža suvremeno vrijeme. Školske obveze i silne izvanškolske aktivnosti naoko su prilika, mogućnost za stjecanjem znanja. No često kriju ugasnuće osjećajnosti, osjetljivosti za fenomene kojima se potrebno prepustiti u miru i sabranosti. Pružiti djetetu da otkrije ljepotu molitve, ljepotu prirode, ljepotu međuljudskih odnosa također je zadaća roditelja. Ta naoko ‘praznina’ ostavlja dojam propuštene ‘mogućnosti’, a zapravo je ono što izgrađuje ljudskost onkraj njezina funkcionalnoga aspekta. Djecu je potrebno učiti zajedništvu i ljepoti koja je čuvarica istine i koja je toliko potrebna suvremenomu čovjeku«, kažu nam.
Kada ih se upita na koji način doživljavaju obitelj i što ona za njih znači u ambijentu koji nije toliko naklonjen obitelji, odgovaraju: »Zdrava obitelj zasigurno je najbolje tlo na kojem se može razviti zdrav pojedinac, pojedinac spreman živjeti za zajedništvo u ljubavi. U obitelji se uči graditi vlastitu individualnost, ali u suodnosu s drugim; uči se dijeliti, praštati, podnositi, pomagati, veseliti se uspjehu bližnjega i zajedno proživljavati teške trenutke. Čovjek nije stvoren da živi sam i degenerirani individualizam i subjektivizam suvremenoga društva osiromašio je čovjeka, zajedništvo je sveo na funkcionalne odnose lišene ljubavi i osjećaja, nesposobne uperiti pogled prema zajedničkomu cilju i bitnim životnim pitanjima. Takvo zajedništvo ne može opstati niti može izgrađivati društvo. Ranjena obitelj rana je cijeloga društva.«
Obično se u arhitekturi spominje doprinos pojedinca ili projektnoga biroa, pa smo ih zamolili da daju osvrt i na današnje, ponekad i pretjerano isticanje važnosti subjekta u umjetničkim područjima. »To je tendencija koja se snažno oblikovala u razdoblju renesanse te se provlači kroz cijeli novi vijek, a u 20. stoljeću i sadašnjem doživjela je svoj vrhunac, a ujedno i svoju deformaciju. Došlo je do odvajanja subjekta-autora od njegova djela. Djelo postaje vrijedno jer je djelo određenoga autora. Autor-subjekt preuzima ulogu koju je imala transcendentna stvarnost kroz povijest čovječanstva, a marketingom, medijskim manipulacijama i populističkom kulturom vrijednost misli vodilje određenoga arhitektonskoga djela zamjenjuje lik autora. To smatramo negativnom tendencijom na koju je potrebno upozoravati jer ona vodi do udaljavanja od istine, a umjetničko djelovanje vodi u iskušenje odmicanja od smisla. Umjetničko djelo kroz kršćansku prizmu materijalizacija je čovjekova odnošenja prema svijetu, odgovor na konačni smisao, a upravo se od toga današnja umjetnost udaljila«, smatraju supružnici Gojnik.
OTAC I SIN SVEĆENICI: Obitelj Vranešić
Ima li što neobičnije nego čuti da su otac i sin svećenici? Ali i što ljepše – jer se sjeme poziva služenja Gospodinu u svećeničkom poslanju »prelijeva« s naraštaja na naraštaj… Kod istočnih i orijentalnih kršćana to i nije toliko neuobičajeno, a nije ni u Hrvatskoj u Katoličkoj Crkvi bizantsko-slavenskoga obreda. U dugoj i mučeničkoj povijesti Križevačke eparhije niz stoljeća postojala je tradicija svećeničkih obitelji. Zvali su ih »popovi jezgraši«; otac svećenik pripremao je sina za nasljednika, a ako nije imao sina, onda bi to bio nećak. Nakon uspostave grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu na drukčiji se način pripremao svećenički pomladak. No i u današnje vrijeme postoje lijepi i poticajni primjeri obiteljsko-svećeničke tradicije, a među njima su otac Milan Vranešić i sin Daniel, obojica svećenici u Križevačkoj eparhiji.
Trasiran put svećeništva
»Svaki od nas dvojice donosi Crkvi, pa samim time i Križevačkoj eparhiji, na prvom mjestu vlastitu osobnost. Unutar naše Križevačke eparhije djelujemo u pravcu duhovne, intelektualne, ali i materijalne izgradnje naše biskupije, koja je u proteklih stotinu godina proživjela veoma teško razdoblje. Tu sustavno djelujemo na potpunoj duhovno-materijalnoj obnovi. Kroz svakodnevno pastoralno djelovanje među našim vjernicima potiče se istinski duhovni rast u vjeri. Uz to je od presudne važnosti ispravno usmjeravati određene crkvene procese u okviru našega djelovanja. Tu se na prvom mjestu misli na najvažnije aktualno pitanje hrvatskih grkokatolika, a to je dismembracija hrvatske Križevačke eparhije. Zalažemo se kao Hrvati istočnoga obreda da naša eparhija bude, kao što su to i druge hrvatske biskupije, u granicama Republike Hrvatske, što sada nije slučaj, jer se eparhija nalazi u polujugoslavenskim granicama i uključuje područje Republike Srpske«, kaže nam mlađi predstavnik obitelji Vranešić – svećenik Daniel koji je na službi župnika u Samoboru u župi Muke Presvete Bogorodice.
Koliko je važna uloga obitelji za izbor svećeničkoga usmjerenja i zvanja, Daniel pokušava dočarati spominjući da je njegov put prema svećeništvu bio sasvim uobičajen i jednostavan. »Put svećeništva u našoj obitelji bio je trasiran još prije negoli je otac postao svećenik. Naime, po majci, djedov brat i ujak bili su svećenici, bili su to o. Janko Rapljenović i dr. Tomo Severović. Stoga je tradicija svećeničkoga služenja u našoj najužoj obitelji prisutna cijelo jedno stoljeće. Ja sam, dakle, nastavio tradiciju svojih prethodnika, a otac je svakako bio taj koji je uvelike pomogao na tom putu prema služenju Isusu iz Nazareta«, kaže Daniel Vranešić.
»Roditelji su u slučaju svećeničkoga zvanja oruđe kojim Bog pomaže nekoj osobi da ju dovede u svoju službu. Jednostavno rečeno, i po roditeljima se dolazi u službu Kristovu, jer upravo to sam Bog želi. Ja sam u svom svećeničkom pozivu sretan i radostan, što je znak da je odluka bila moja, slobodna i blagoslovljena roditeljskom podrškom«, kaže svećenik Daniel, koji danas u svemu može računati na podršku vlastite obitelji – supruge, djece, roditelja i sestre.
A kada je Milan Vranešić saznao da njegov sin želi krenuti njegovim stopama, nije imao što drugo reći osim: »Kad Gospodin zove, tko sam ja da stavljam balvane na taj put?« »Nažalost, roditelji svojoj djeci u odabiru duhovnoga poziva znaju napraviti mnoštvo ‘balvan revolucija’, ali će se hvaliti kako su vrli vjernici. Kada komu dobri Bog daje takav dar, onda ga s veseljem valja zgrabiti. Sjećam se riječi jednoga staroga svećenika koje mi je rekao kada me Gospodin pozvao, a zapamtio sam ih za cijeli život: ‘Ako nekada postaneš svećenik, pobrini se da te u starosti ima tko naslijediti u svećeništvu’.«
Kada se danas susretnu, u njihovim se razgovorima isprepliću dva elementa: dugo životno iskustvo stavrofora Milana sa 41 godinom svećeničke službe te mladenački zanos sina Daniela. Iskustvo i sve ono što se događalo na ovim prostorima pred pola stoljeća i rađanjem jedne specifične hrvatske crkvenosti i sadašnja crkvena strujanja – oplemenjuju razgovore dvaju ogranaka obitelji Vranešić. »Kod svećeničkoga zvanja obitelj je vrlo važna, bilo biološka bilo duhovna. Jer svako svećeničko zvanje izraslo je iz molitve bogobojaznih duša kojima je stalo do sakramentalnosti Kristove Crkve, ali i vjerodostojnih svećenika koji svojim primjerom transparentno svjedoče transcendentalnost svoga zvanja i strano im je svako licemjerje i klerikalno pozerstvo. Evanđelist Matej govori kako je domaćin pripremio gozbu, ali uzvanici ne dođoše jer su imali ‘važnijega’ posla, ali onda domaćin preko svojih slugu pozove one s ‘ulice’. Mnogi sposobniji od mene nisu se odazvali jer su imali ‘pametnijega’ posla u raznim unosnijim zvanjima, a onda Gospodin pozva one druge. I, Bogu hvala, tako već više od pet desetljeća s Domaćinom za stolom – nekad bolje, nekad malo guravije, ali tu smo«, posvjedočio je svećenik Milan Vranešić.
TRI NARAŠTAJA U GLAZBI: Obitelj Krpan
U mojoj je obitelji tata Ante svirao violinu, a mama Blanka glasovir. Premda su poslije za svoj poziv odabrali medicinu, oboje su završili srednju glazbenu školu, tako da je bilo sasvim prirodno da i brat Tomislav i ja počnemo nešto svirati. Obojica smo počeli svirati violinu«, svjedoči poznati hrvatski violinist Zagrepčanin Anđelko Krpan. Da ima nešto u tome da je glazba u genima, potvrđuje nastavak priče koji otkriva da je Anđelko nakon srednje glazbene škole završio Muzičku akademiju u Zagrebu i Beču te ostao u glazbi pa danas predaje violinu na Muzičkoj akademiji i nastupa solistički i u kvartetu »Sebastian«, a dvojica njegovih sinova također su mladi i talentirani glazbenici.
Na upit koliko su prva i najdublja iskustva koja je stekao u glazbeničkoj obitelji bila »popudbina« u profesionalnom i osobnom životu, violinist Anđelko Krpan odgovara: »Tata je svirao u amaterskom orkestru Hrvatskoga glazbenoga zavoda pedeset godina i imao je lijepu zbirku gramofonskih ploča klasične glazbe. Odmalena smo puno slušali klasičnu glazbu i ta mi je navika ostala do danas. Kao učenik i student često sam svirao u crkvi na misama i različitim svečanim zgodama. Mama me je pratila na orguljama, a i brat je često svirao s nama. U osnovnoj školi brat i ja svirali smo u malom vokalno-instrumentalnom ansamblu koji je pjevao i svirao na nedjeljnim misama. Glazba je bila stalno prisutna i doživljavao sam ju kao nešto vrlo lijepo što ujedinjuje i razveseljuje ljude. Poslije sam shvatio da je glazba vrlo snažno sredstvo komunikacije, kojim možemo utjecati na ljude. Komunikacija je nešto što me i danas najviše zanima u glazbi, posebno u klasičnoj.« Tako su često slušanje klasične glazbe i aktivno sviranje na koncertima i u crkvi očito bile stvari koje su mladoga Tomislava već u obiteljskom krugu formirale i uputile na glazbenički put.
Ne smatra da je, zajedno sa suprugom Gordanom, koja je muzikologinja, upao u zamku projiciranja vlastitoga životnoga poziva kroz profesionalni odabir djece. »Naša trojica sinova Martin, Ivan i Fran kao i ja su odmalena često slušala klasičnu glazbu. Sva su trojica išla u glazbenu školu. Martin i Ivan nakon srednje glazbene upisali su Muzičku akademiju u Zagrebu – Martin je diplomirao violinu, a Ivan je apsolvent klavira. Fran se nakon 3. razreda srednje glazbene škole ipak odlučio za vaterpolo i nastavio svirati violončelo i gitaru kod kuće. Nastojali smo ništa im ne nametati, pa vjerujem da je glazba posve njihova odluka«, kaže Anđelko Krpan, prepoznat u crkvenim krugovima kao član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, čije riječi potvrđuju i njegovi sinovi glazbenici.
Violinist Martin upravo je s otcem Anđelkom snimio nosač zvuka za dvije violine hrvatskih skladatelja. Je li mu kao sinu čiji je otac glazbenik bilo jednostavnije krenuti otčevim stopama? »Za mene je izbor glazbe kao životnoga poziva bio vrlo prirodan i jednostavan. Roditelji su oduvijek poticali naše interese te s njihove strane nikada nije bilo pritiska u smislu izbora škola ili visokih očekivanja. To smatram iznimno važnim. Studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio je vrlo ugodan i nikada nisam osjećao da sam u boljoj ili lošijoj situaciji od ostalih studenata. Podrška obitelji u profesionalnom životu iznimno mi je važna, pogotovo zato što su mama, tata i brat Ivan izvrsni profesionalni glazbenici te zbog toga njihove kritike i pohvale imaju posebnu važnost, dok zbog brata Frana koji se ne bavi glazbom profesionalno dobivam uvid u glazbu i glazbeni život iz malo drukčije perspektive«, kaže nam 23-godišnji Martin Krpan, koji je violinu počeo svirati sa šest godina.
I mlađi sin Ivan, o kojem se mnogo čulo prošle godine kada je ostvario pobjedu na natjecanju »Ferruccio Busoni« u talijanskom gradu Bolzanu, potvrđuje da cijela obitelj živi za glazbu. »Odmah sam se u prvom razredu osnovne škole upisao i u glazbenu školu. Iako od početka nisam pokazivao velik interes, sve me više zanimala glazba i glasovir. Sjećam se da smo doma imali pijanino na kojem mi je majka često svirala dok sam bio dijete«, govori Ivan. Da je uloga obitelji u glazbeničkom zvanju od neprocjenjive važnosti, potvrdio je Anđelko Krpan koji je kazao da roditelji koji su iste profesije kao i djeca mogu mnogo pomoći savjetom i vlastitim iskustvima: »Mnoge se stvari na taj način mogu brže i lakše postići. Moji su se sinovi razvili u sjajne glazbenike, pa je svirati s njima posebno iskustvo i velika radost. Vrlo se dobro razumijemo jer razmišljamo i sviramo na vrlo sličan način, pa su i rezultati naše suradnje izvrsni.«
INFORMATIČARI S ČETVERO DJECE: Obitelj Popovski
Kako izgleda jedan dan u obitelji dvoje informatičara, dobro znaju u obitelji Hrvoja (39) i Marije Popovski (40) koji žive u zagrebačkom naselju Rudešu s četvero djece: Dominikom (6), Petrom (4,5), Jakovom (3) i Terezijom (1). »Upoznali smo se na poslu prije trinaest godina. O računalima u to vrijeme nisam mnogo znala, tek sam hvatala osnovne pojmove. Hrvoje je već godinama radio, bio i ostao po tom pitanju miljama ispred mene. Skupljala sam mp3-ce i očajno mi je trebao disk na koji bih pohranila svoju glazbu. Ne znajući koliko je to čudno i nenormalno u očima (čudnih) informatičara, ušla sam u njegovu sobu i pitala sve prisutne ima li tko kakav disk. Hrvoje ga je imao«, prisjetila se Marija Popovski dana upoznavanja sa svojim budućim suprugom, s kojim je upisala studij na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i uz rad završila prve tri godine.
»Bili smo zajedno osam sati na poslu i dodatno na predavanjima, pripremama za ispite i na ispitima. Mogli smo shvatiti što su čije slabosti i jake strane i kako funkcioniramo pod opterećenjem. Osobno su mi te tri godine bile najteže u životu, tada sam bila najumornija«, prisjetila se informatičarka Popovski, koja je sa suprugom nakon vjenčanja završila i dodatne dvije godine studija, i to kada je drugi sin imao samo šest mjeseci. Još prije toga, Marija je završila i Institut za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bračna zajednica donijela je i organizacijski lakšu raspodjelu poslova. U međusobnom razumijevanju, profesionalnoj i privatnoj slozi, na svijet su došla i dva najmlađa člana obitelji Popovski, Jakov i Terezija.
»Na posao ne ću ići još neko vrijeme; ako bude po planu, ići ću tek kad najmanja navrši tri godine. U magli i između pelena i papica, sjećam se svoga posla i struke kao informatičarke. Nije to znanje potpuno beskorisno jer, koliko god zaboravila, opet je više od onoga što sam znala prije, na početcima. Muž je druga priča – on je u tijeku, sve prati, uči, proučava i u praksi primjenjuje«, priznaje supruga i majka. Svejedno, tema za razgovor, iako su specijalizirali različite grane informatike – ne nedostaje.
»Diploma je bila naš prvi zajednički projekt i mi smo poput pravoga tima radili i na kraju ju zaradili. Ja, koja nisam bila informatičar, malo sam se približila mentalnomu sklopu informatičara i u tom smislu mislim da bolje razumijem Hrvoja. Znamo kako izgleda posao onoga drugoga i imamo razumijevanja kad je potrebno«, prisnažila je. Sretna je što se nije dogodilo da dvije osobe, zajedno na poslu i kod kuće – dosade jedna drugoj. »Stalno se susrećemo s novim životnim okolnostima i ne stigne nam biti dosadno. Opet smo pod opterećenjem, ali sada je to još jedan deja vu. Isprva je osjećaj iscrpljenosti isti kao prije, no ubrzo ga zagrljaj naše djece promijeni u čisto zadovoljstvo i pravi smisao«, naglasila je Marija.
Željela se u intimnoj pripovijesti vratiti i unatrag, u vrijeme kada su se tijekom veze ona i Hrvoje ciljano trudili upoznati i – živjeti u vjeri. »Hrvoje nije previše znao o Crkvi i vjeri i ja sam se trudila upoznati ga s tim važnim dijelom svojega života što sam bolje mogla. Mnogo smo razgovarali i učili se razumjeti, s obzirom na to da smo živjeli sasvim različitim životom. Išli smo na mise, na duhovnu obnovu kod velečasnoga Zlatka Sudca, na vjeronauk kod don Damira Stojića, na zaručnički tečaj da vidimo o čemu se to važnom razgovara kad se priprema za brak. Pravi zaručnički tečaj odradili smo poslije u Taboru. Kad smo ulazili u brak, znali smo u što ulazimo i bili smo potpuno slobodni. Vjerujem da nam je Bog poslao nekoliko znakova svojega blagoslova još za vrijeme studija«, posvjedočila je Marija svoju vjeru i iznijela nekoliko primjera. »Dok sam radila i studirala, predavanja su se odvijala u unajmljenoj dvorani u zgradi pokraj našega posla, da ja trudna ne idem daleko. Kad sam ostala kod kuće, više se nije rabila ta dvorana, nego ona blizu naše kuće. Fakultetska referada cijelo je vrijeme našega studija bila u blizini naše kuće, što nam je bilo vrlo zgodno. Tek nakon naše diplome preseljena je na drugu lokaciju. Na studiju smo upoznali najboljega studenta te generacije i sprijateljili se s njim, i on nam je pomogao kod predmeta u kojim nismo bili jaki ni Hrvoje ni ja. Ima toga još, previše je slučajnosti da bi bile slučajne. Jednako tako mogu tvrditi da naša otvorenost životu i otvorenost Božjemu pozivu daje nove blagoslove. Iako privremeno postoji žrtva i poteškoća, vrlo se brzo pokaže njezin smisao i vrijednost«, zaključila je supruga i majka četvero djece, a obiteljska fotografija informatičko-rudeškoga para nastala je prije dolaska najmlađe članice njihove zajednice na svijet.
VJERA NIJE GLUMLJENA: Obitelj Medvešek
Dovoljno je izgovoriti prezime Medvešek. Naravno, prva su asocijacija dvojica braće – glumci Sven i Rene Medvešek, ali i njihovi nasljednici krenuli su obiteljskim stopama. Mladi 25-godišnji glumac Fabijan Pavao Medvešek posljednjih se dana pojavljuje u ulozi svećenika u seriji »Na granici«, a na stranicama »Prilike« predstavljen je u neobičnoj božićnoj priči Norberta Ebela, u režiji Damira Mađarića – »Vol i magarac«. Fabijan je rođen 30. prosinca 1992. u obitelji Renea i Mire Medvešek. Ima sestre Mirtu i Hanu te brata Marula. Nema sumnje da su obiteljski razgovori o glumi, režiji, ali i svim drugim granama umjetnosti snažno utjecali na životni izbor mladića s dva imena.
»Odrastanje u umjetničkoj obitelji doista je prekrasno i ispunjeno, ne bih mijenjao svoje odrastanje ni za što. Svi posjeti radnim mjestima mojih roditelja usmjerili su me tamo gdje sam sada«, rekao je Fabijan Pavao, koji je završio kiparstvo u srednjoj školi, a potom i glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Ima i pjevačkoga iskustva, sinkronizirao je i uloge u crtanim filmovima, i na tom putu tesanja istinskoga umjetnika jamačno mogu poslužiti i misli koje je nedavno u intervjuu za »Glas Koncila« posvjedočio upravo njegov otac i redatelj.
»Ta svestranost ili znatiželja djeluje ponekad raspršujuće i zna biti poprilično zahtjevna. Sreća u tome jest da se bavim kazalištem, koje s lakoćom objedinjuje sve te interese, tako da ono samo po sebi predstavlja to jedno polje na kojem, međutim, možete uzgajati najrazličitije kulture. Svejedno pokušavam pomalo i kontrolirati to svoje raspršivanje, ponajviše na štetu glumačkoga angažmana, jer je on među svima njima najzahtjevniji i traži cijeloga čovjeka, posebnu vrstu usredotočenosti i nije mi ga lako kombinirati s dnevnim redateljskim ili pedagoškim angažmanom«, napomenuo je Rene Medvešek. Ni jedno od njegovih četvero djece ne boji se svestranosti i raspršivanja na umjetničkim poljima. Uostalom, i Fabijan Pavao smatra kako povezanost i bliskost iz vlastite obitelji može svima poželjeti.
»Sa svojim stricem Svenom također sam jako blizak. U glumačkom smislu zahvalan sam i otcu i stricu što su baš oni ti od kojih učim i čijim stopama idem. Ne mogu zamisliti bolju poziciju od ove u kojoj se sada nalazim, koju su mi oni omogućili svojim radom i predanošću svojemu poslu. Nema boljega od tate i strica«, prisnažio je mladi glumački član familije Medvešek. Ususret sve zahtjevnijim glumačkim zadaćama, Fabijan Pavao nije zaboravio ni želio »preskočiti« vjerski odgoj. Nije samo riječ o glasovitim predstavama, poput »Brata magarca«, i javnoga svjedočenja kršćanskoga svjetonazora u mnogim djelima Renea Medvešeka, već je protkanost pouzdanjem u Gospodina, prenesena na potomstvo, dala istinske prve plodove.
»Vjera je mojoj obitelji od samoga početka donijela zajedništvo koje je danas sve rjeđe u obiteljima. Beskrajno sam na tome zahvalan jer moja obitelj najveće mi je blago«, zaključio je mladi glumac, koji marljivo snima nove epizode u kojim utjelovljuje don Božu Dobroslavića. Ne zaboraviti korijene doima se kao dobar temelj svih budućih životnih planova, i profesionalnih i privatnih. Obitelj Medvešek. Nastavlja se…
KADA SU RODITELJI I KUMOVI NOVINARI: Obitelj Peran
Novinarstvo je ljubav, pretočena i u obiteljsko zajedništvo Suzane i Ante Perana, novinara i urednika u katoličkim medijima. U bračnoj zajednici postali su roditelji kćerke Monike i sina Tonija.
»Kada me netko upita o poslu kojim se suprug Ante i ja bavimo, sjetim se zgode iz prvoga razreda našega sina Tonija. Učiteljica im je toga dana govorila o medijima i pitala ih zna li tko kojega novinara. Naš je prvašić šutio jer – kako nam je pojasnio – bojao se da će djeca misliti da izmišlja i pravi se važan ako kaže da su mu mama i tata i kum i kuma novinari«, prisjetila se Suzana anegdote iz osnovne škole u zagrebačkoj Dubravi.
»Susreli smo se na novinarskom tečaju, upoznali i zbližili kroz rad za katolički mjesečnik za mlade i poslije za Informativnu katoličku agenciju«, kaže Ante, urednik vijesti i dnevnika na Hrvatskom katoličkom radiju. »Novinarstvo kojim se oboje bavimo, teologija koju smo studirali, daju nam mnoge teme za razgovor, možemo jedno drugomu biti potpora, ali i kritičari vezano za različite poslovne zadaće, tekstove koje pišemo i snimamo. Događaji koje smo pratili – svatko iz svoga novinarskoga kuta – ostali su i kao lijepe zajedničke uspomene: pohodi pape Ivana Pavla II., Benedikta XVI., hodočašća, posjeti istaknutih osoba«, dodao je Ante.
Obiteljsko-novinarska suradnja obitelji Peran ostvaruje se i na »domaćoj razini« – u župi. »Ante je izvrstan u fotografiranju i snimanju, pa ja kao župna medijska suradnica napišem vijest o nekom događaju u našoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića, a on ga snimi. Polako se u tu suradnju uključuje i naša kći Monika, uskoro krizmanica, koja je naslijedila našu ljubav prema medijima, premda ističe da ne želi biti novinarka. Možemo reći da nam novinarstvo pomaže i da budemo aktivniji kao župljani. Kao članovi Hrvatskoga društva katoličkih novinara, sudjelujemo redovito i na duhovnim obnovama i događanjima koje društvo priređuje, gradeći se tako duhovno, ali i razmjenjujući iskustva s drugim kolegama novinarima«, kazala je Suzana Peran, kojoj su novinarstvo i mediji oduvijek bili prvi izbor.
Dugogodišnja je urednica Informativne katoličke agencije, koja je odnedavno, kao i Hrvatski katolički radio, dio Hrvatske katoličke mreže. Antu su, na drugoj strani, mediji slučajno pronašli i postali mu profesija i hobi.
»Radeći godinama u medijima, gradili smo sa suradnicima prijateljstva, kumstva, tako da su ‘medijske teme’ često zastupljene i na privatnim druženjima. Upravo je to i zamka zajedničke profesije i rada u istoj ustanovi – donošenje poslovnih tema kući za obiteljski stol. Ista profesija, zajednički rad, imaju svoje prednosti, ali i mane. Oboje imamo najviše posla u isto vrijeme, blagdani i vikendi često su nam radni, novinarski posao ne završava gašenjem računala u uredništva. A sve se to odražava i na obiteljski život i druženje s djecom«, zaključuju supružnici Peran. Ali na počinak odlaze zadovoljni, svjesni da rade posao koji vole i da imaju potomstvo koje, riječju i fotografijom, već polako kreće stazama svojih roditelja.
