»Kako identitet sinodskoga Božjega naroda može zadobiti konkretni oblik u odnosima, u procedurama i na mjestima, u spletu kojih se odvija život Crkve?« Na to pitanje, uzeto iz dokumenta, odgovor daje novi »Instrumentum laboris«, Radni dokument, koji je u utorak 9. srpnja objavilo Tajništvo Sinode. Riječ je o dokumentu koji ima poslužiti kao pismeno polazište za drugo zasjedanje Šesnaestoga općega redovitoga zborovanja Biskupske sinode na temu »Za sinodsku Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje«, koje će se održati u listopadu. Naime, ovo zborovanje Biskupske sinode, kojim završava bitno dulji i sveobuhvatniji sinodski hod, slavi se prema želji pape Franje u dva dijela, dva zasjedanja članova Biskupske sinode (biskupa i, prvi put u povijesti, nebiskupa, uključujući i laike, muškarce i žene). Prvo je zasjedanje održano u listopadu prošle godine, a drugo, za koje je ovaj Radni dokument pripravljen, održat će se u istom mjesecu ove godine.
U uvodnom dijelu dokument podsjeća da je sinodski proces otvoren u listopadu 2021. godine, nakon čega su na različite načine i preko različitih kanala održavana savjetovanja koja su nastojala zahvatiti što šire slojeve Crkve; ishodi tih savjetovanja slili su se u biskupske konferencije, a njihovi izvještaji bili su podloga za kontinentalna zborovanja. Ta su pak zborovanja bila podloga za spomenuto prvo zajedanje Biskupske sinode, koje nije završilo nekim završnim dokumentom u pravom smislu riječi, nego takozvanim Sažetim izvještajem. Nakon prvoga zasjedanja ponovno su bile pozvane očitovati se biskupske konferencije i istočne Crkve vlastitoga prava. Radni dokument za skoro zasjedanje Biskupske sinode sada na neki način sažima glavne naglaske predstojećih etapa i dokumenata. K tomu ih dodatno obogaćuje doprinosom pet studijskih teoloških skupina koje su u travnju i svibnju razmatrale jednako toliko sinodskih tema, kao i dominantnim temama sa skupa »Župnici za sinodu« koji je, također na proljeće, okupio 200-tinjak župnika iz cijeloga svijeta. Dokument često spominje i deset radnih skupina koje se bave kompleksnim tematskim područjima koja su, po Papinoj želji, nakon prvoga zasjedanja izuzeta iz sinodskih rasprava u listopadu. Završetak rada tih skupina predviđen je za 2025. godinu. Sveti je Otac želio da se članovi sinode najesen usredotoče na temeljno pitanje: »Kako biti sinodska Crkva u poslanju?«
Možda nije naodmet napomenuti da Radni dokument, podsjećajući na svoju svrhu, ujedno podsjeća na vlastite granice. »Nije riječ o dokumentu učiteljstva Crkve ni o izvještaju o sociološkom istraživanju; niti nudi izričaj operativnih naputaka, bližih i daljih ciljeva, kao ni dovršenu razradu nekoga teološkoga viđenja«, nego ga treba »smjestiti unutar sinodskoga procesa u njegovoj cjelini, ugrađena u kružno događanje dijaloga među Crkvama«. To ujedno znači da iznosi i različita viđenja te nastoji poštovati gradaciju među njima: neka su se pokazala kao općeprihvaćena, neka dovoljno naglašena da ih se može preporučiti, a ponekad se registrira različitost u stajalištima. Ipak, kako bi se vidjela lepeza tema o kojima će se raspravljati i njihov domet, Radni dokument zaslužuje širi prikaz.
Osim uvoda i dijela naslovljenoga »Temelji«, Radni dokument ima tri dijela. Prvi se bavi odnosima unutar Crkve, drugi procedurama (tal. »percorsi«) koji »u konkretnome jamče i jačaju konkretnost dinamike odnosa«, a treći mjestima koja, »nasuprot napasti apstraktnoga univerzalizma, govore o konkretnosti okruženja u kojem se utjelovljuju odnosi, u svojoj različitosti, pluralnosti i povezanosti, u svojoj ukorijenjenosti u izvorni temelj ispovijedanja vjere«.
Općenito govoreći, u odnosu na sve dosadašnje dokumente vezane uz Sinodu, u novom se radnom dokumentu očituje velik napredak u teološkoj razradi. Poglavito se to osjeća u »Temeljima« i »Odnosima«, a neki konkretniji prijedlozi u posljednja dva poglavlja, zbog svojih mogućih dalekosežnih posljedica, ipak nameću neka kritička pitanja.
Od početka govora o potrebi ponovnoga otkrivanja sinodske dimenzije Crkve taj se govor zasniva na temeljnim istinama vjere: krštenjem osoba po Kristu ulazi u Božji narod, u »mi« Crkve, u zajedništvo (»communio«) koje je u svojoj biti usmjereno k poslanju: Crkva je tu da ljude privodi k Bogu. Po krštenju vjernici također primaju dar Duha, koji u njima pobuđuje raznovrsne darove koje su pozvani ugraditi u opće poslanje Crkve. To je temelj sudjelovanja i suodgovornosti svih vjernika za život i poslanje Crkve. Ovdje vrlo sažeto opisana temeljna misao javlja se ne samo u »Temeljima«, nego se sakramenti inicijacije stavljaju u temelje odnosa u Crkvi. Poglavito to vrijedi za krštenje kao ulazak ne samo u Crkvu – Božji narod, nego i u sam Božanski život Trojstva (zajedništvo Osoba); te za euharistiju koja »očituje i hrani misionarski sinodski život Crkve« te u njoj »vidljivom biva kršćanska zajednica u kojoj se ostvaruje različito artikulirana suodgovornost sviju za poslanje«.
Konkretnije sinodnost Radni dokument ovako opisuje: »Sinodnost je zajednički hod kršćana s Kristom i prema Kraljevstvu, u zajedništvu s cijelim čovječanstvom. Usmjerena k poslanju, ona sa sobom nosi okupljanje u zbor na različitim razinama crkvenoga života, uzajamno slušanje, dijalog, zajedničko razlučivanje, stvaranje konsenzusa kao izraz uprisutnjivanja živoga Krista u Duhu, te donošenje odluke u različito artikuliranoj odgovornosti.«
»Sinodnost stoga«, nastavlja Radni dokument, »označava poseban stil koji je obilježje života i poslanja Crkve, stil koji počinje od slušanja kao prvoga čina Crkve.« Slušamo Božju riječ, Duha Svetoga, jedni druge, živu tradiciju Crkve i njezino učiteljstvo. »Sinodnost se mora izražavati u redovitom načinu življenja i djelovanja Crkve… te se ostvaruje po zajedničkom slušanju Riječi i slavljenju euharistije, po bratstvu zajedništva te po suodgovornosti i sudjelovanju čitavoga Božjega naroda, na njegovim različitim razinama i u razlikovanju različitih služba i uloga, u njegovu životu i njegovu poslanju. Izraz potom označava i crkvene strukture i procedure u kojima se sinodska narav Crkve izražava na institucionalnoj razini te naposljetku označava posebne događaje u kojima Crkvu saziva nadležna vlast«, opisuje Radni dokument. Također se tumači sinodnost u odnosu na zajedništvo (»communio«), kao temeljni pojam pomoću kojega Drugi vatikanski koncil opisuje otajstvo Crkve. Sinodnost – koju Koncil kao takvu ne spominje, ali papa Franjo vjeruje da je ona logičan nastavak koncilskoga naučavanja – »označava poseban način življenja i djelovanja Crkve – Božjega naroda koji pokazuje i konkretno ostvaruje njezino bivstvovanje kao zajedništvo u ‘zajedničkom hodu’, u okupljanju u zbor te u aktivnom sudjelovanju svih njezinih članova u njezinu evangelizatorskom poslanju«.
Djelovanje Duha ostvaruje se u ljepoti različitih konteksta i kultura, kao i različitosti karizma. »Vrjednovanje konteksta, kultura i različitosti ključ je za rast Crkve u misionarskoj sinodnosti«, kaže se među ostalim za kontekste. A za karizme se kaže: »Jednako je tako porasla svijest o različitosti karizma i poziva koje Duh Sveti neprestano pobuđuje u Božjem narodu. Rađa se tako želja da se raste u sposobnosti njihova razlučivanja, razumijevanja njihova odnosa unutar konkretnoga života svake Crkve i cijele Crkve, te nadasve njihove artikulacije u korist poslanja.«
Nastavlja se
