»Tijekom čitavoga sinodskoga procesa i na svim stranama pojavio se zahtjev za Crkvom koja nije birokratska, nego je kadra hraniti odnose: s Gospodinom, između muškaraca i žena, u obitelji, u zajednici, među društvenim skupinama. Samo je tkanje odnosa koje će ukrstiti mnogovrsnost pripadnosti u stanju poduprijeti osobe i zajednice, nudeći im referentne točke i usmjerenja te pokazujući ljepotu života po evanđelju: u odnosima se – s Kristom, s drugima, u zajednici – prenosi vjera«, stoji u svojevrsnom proslovu »Odnosa«, dijela Radnoga dokumenta (»Instrumentum laboris«) za drugo zasjedanje Šesnaestoga općega redovitoga zborovanja Biskupske sinode na temu »Za sinodsku Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje«. Pritom »o sinodnosti ne treba misliti kao o organizacijskom instrumentu, nego je treba živjeti i njegovati kao skup načina na koje Isusovi učenici tkaju solidarne odnose, kadre odgovoriti na Božju ljubav koja ih neprestano doseže i koju su pozvani svjedočiti u konkretnim okružjima u kojima se nalaze«, kaže se u dokumentu.
Već je u prvom dijelu rečeno da dokument snažno ističe i teološki obrazlaže da se odnosi u Crkvi zasnivaju na središnjim otajstvima kršćanske vjere koja se posreduju sakramentima inicijacije, krštenjem, potvrdom i euharistijom. Jednako vrijedi i za karizme, od kojih neke bivaju vrjednovane i kao službe u Crkvi, kleričke koje se zasnivaju na sakramentu reda ili laičke koje se zasnivaju na krštenju. Radni dokument prije svega zanimaju laičke službe kad kaže: »Korisno je nastaviti promišljati o tome kako te službe povjeravati laicima u trajnijem obliku. To promišljanje treba pratiti i promišljanje o promicanju više oblika laičke ministerijalnosti, također izvan liturgijskoga okružja.« Podsjeća se da je papa Franjo reformirao službe lektora (čitača) i akolite (poslužitelja euharistije) otvorivši ih ženama te ih ujedno definiravši kao tipično laičke službe, te je dao stabilnu formu laičkoj službi katehista. »Poput karizma, i službe valja priznavati, promicati i vrjednovati. Sinodski je proces u više navrata registrirao da je razlučivanje i promicanje karizma i služba, kao i određivanje potreba zajednica i društava na koje se kani odgovoriti, aspekt u kojem mjesne Crkve imaju potrebu rasti, dajući si prikladne kriterije, instrumente i procedure«, kaže se među ostalim u dokumentu.
Govoreći o odnosima unutar Božjega naroda, Radni dokument govori i o »zaređenim službenicima«, tj. o biskupima, svećenicima i đakonima. Problem je postavljen ovako: »Iz sinodskoga su procesa proizišli oprječni podatci glede izvršavanja službe po redu unutar Božjega naroda. S jedne je strane isticana radost, zauzimanje i predanost biskupa, prezbitera i đakona u izvršavanju vlastite službe, a s druge su strane ti podatci uputili na izvjesnu muku, povezanu nadasve s osjećajem izolacije, usamljenosti, samoće, odsječenosti od zdravih i održivih odnosa, preopterećenosti zahtjevom da pruže odgovore na svaku potrebu. Može biti da je to jedan od toksičnih plodova klerikalizma. Posebno ispada da je lik biskupa često izložen preobilnim nadležnostima, što hrani nerealna očekivanja u odnosu na razumne mogućnosti jedne jedine osobe.«
Rješenje Radni dokument vidi u »novom poimanju službe po redu u obzoru misionarske sinodske Crkve«, koje treba pratiti »stvarno obraćenje prakse«, a sve će to donijeti sa sobom »nov način promišljanja i organizacije pastorala, koji će voditi računa o sudjelovanju svih krštenika, muškaraca i žena, u poslanju Crkve, posebno idući prema tomu da se manifestiraju, priznaju i potiču različite krsne karizme i službe«. Kao ključne se nameću sljedeće rečenice: »Pitanje ‘kako biti sinodska Crkva u poslanju’ (temeljno pitanje završnoga zasjedanja) potiče nas da konkretno promišljamo o odnosima, strukturama i procesima koji mogu promicati obnovljeno viđenje službe po redu, prelazeći s piramidalnoga načina izvršavanja vlasti na sinodski način. U sklopu promicanja krsnih karizma i služba može se pokrenuti prerasporedba zadaća čije izvršavanje ne zahtijeva sakrament reda. Raščlanjenija podjela odgovornosti zacijelo će ići u prilog i procesima donošenja odluka koji će biti bolje uglavljeni u snažniji sinodski stil.«
Posebnu je pozornost Radni dokument posvetio biskupskoj službi. Najprije se kaže da on »predsjeda jednom Crkvom« (mjesnom) jer je »vidljivo načelo jedinstva unutar nje te spona zajedništva sa svim Crkvama«. Sastavni je dio njegove službe vlast koja joj je »vlastita, redovita i neposredna« i koju »svaki biskup osobno izvršava u Kristovo ime«.
»To ne podrazumijeva«, kaže međutim Radni dokument, »njegovu neovisnost od dijela Božjega naroda koji mu je povjeren i kojemu je pozvan služiti u ime Dobroga Pastira. Činjenica da se ‘biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta reda’ (‘Lumen gentium’ 21) nije opravdanje za biskupsko služenje koje teži da bude ‘monarhističko’, shvaćeno kao skup povlastica iz kojih proizlazi svaka druga karizma i služba. Ono je, naprotiv, potvrda sposobnosti i dužnosti da primi i u jedinstvu uskladi svaki dar koji duh izlijeva nad krštenike, muškarce i žene, i na različite zajednice.«
Sinodnost se tiče i odnosa među različitim mjesnim Crkvama. Radni dokument snažno ističe potrebu solidarnosti i »razmjene darova«. Sinodski je proces, pa tako i Radni dokument, detektirao da je to područje usko povezano s jednim suvremenim fenomenom. »Posebno je sinodska Crkva pozvana čitati u perspektivi razmjene darova i stvarnost ljudske mobilnosti, koja postaje prigoda za susret među Crkvama u konkretnosti svakodnevnoga života u gradovima i u četvrtima, u župama i biskupijama ili eparhijama… Posebnu pozornost treba poklanjati mogućnosti susreta i razmjene darova između Crkava (mjesnih) latinske tradicije i istočnih katoličkih Crkava u dijaspori«, kaže se u dokumentu.
Nakon solidnih teoloških temelja spuštanje na konkretniju razinu u poglavlju o odnosima unutar sinodske Crkve nameće neka ozbiljna pitanja. Nema sumnje, primjerice, da treba promicati veće razumijevanje između zaređenih službenika i svih krštenika, općenito između svih sastavnica Crkve te da je sastavni dio toga veće vrjednovanje laičkih karizma i služba. No kako je moguće da u dokumentu kojemu je cilj biti podloga za sinodsko zasjedanje koje će se usredotočiti na temu »kako biti sinodska Crkva u poslanju« nema ni jedne jedine rečenice o potrebi svećenika, o potrebi da ta Crkva i njezine zajednice budu takve da se u njima rađaju pozivi na ministerijalno svećeništvo, u Crkvi za čiji su život od presudne važnosti sakramenti koji bez zaređenih službenika nisu mogući? Kako je uopće moguće da to pitanje, koje tako bolno osjećaju sve zajednice koje ne mogu imati misu svake nedjelje, nije registrirano u dosadašnjem sinodskom procesu?
To je pitanje povezano s drugim pitanjem. Kako je moguće da je Radni dokument ignorirao jednu od temeljnih poruka Drugoga vatikanskoga koncila kad je riječ o vjernicima laicima: »Zadaća je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Oni žive u svijetu, to jest u svim i u pojedinačnim službama i poslovima svijeta te u uobičajenim uvjetima obiteljskoga i društvenoga života, kojima je njihov život na neki način protkan. (…) Njima dakle na osobit način pripada tako rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelju i Otkupitelju.« Prostor laika u prvom su redu svjetovne stvarnosti, a ne prije svega sakristija, oltar i prostor oko oltara. Radni dokument pak ostavlja dojam kao da bi želio laicima, odnono kako dokument naziva krsnim karizmama i službama, napučiti spomenute prostore, a svećenici kojima po samoj službi pripada posvećivanje i naviještanje kao da nisu tako važni.
To se pitanje može spustiti i na sasvim praktičnu razinu. Većina laika ima obitelj (opet svjetovno područje), što samo bitno ograničava mogućnost angažmana u crkvenoj zajednici, posebno ozbiljnijega djelovanja koje zahtijeva i ozbiljniju formaciju. Budući da obitelj mora od nečega živjeti, ozbiljniji angažman povlači pitanje plaće, tj. profesionalizacije crkvenih služba. Nema sumnje da je i ona na mnogim poljima potrebna. No i dosadašnje je iskustvo pokazalo da je upravo u sredinama gdje je crkveni život visoko profesionaliziran, a svećenički poziv marginaliziran – primjerice na njemačkom govornom području – evangelizacija doživjela fijasko.
Nastavlja se
