VATIKAN • »Dignitas infinita – Beskonačno (ili ‘neograničeno’) dostojanstvo« novi je dokument Dikasterija za nauk vjere o ljudskom dostojanstvu objavljen u ponedjeljak 8. travnja. Punih je pet godina – pojasnio je u popratnom »Predstavljanju« pročelnik Dikasterija kardinal Victor Manuel Fernández – trajala izrada i »brušenje« dokumenta, a kao povod njegova objavljivanja navedena je 75. obljetnica donošenja UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Istoga je dana novi dokument predstavljen na konferenciji za novinare u Vatikanu.
Dugo dvorana za novinare nije bila tako puna kao u ponedjeljak nakon Bijele nedjelje, izvijestio je vatikanski portal Vatican News želeći ilustrirati zanimanje javnosti za dokument koji u prvom dijelu u glavnim obrisima iznosi nauk o ljudskom dostojanstvu, a potom, u posljednjem dijelu, navodi područja na kojima je ljudsko dostojanstvo danas posebno ugroženo, i to ovim redom: drama siromaštva, rat, zlopaćenje migranata, trgovina ljudima, spolne zloporabe, nasilje nad ženama, pobačaj, zamjensko majčinstvo, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, odbacivanje »različito sposobnih«, rodna teorija, promjena spola, digitalno nasilje.
Prema »Predstavljanju« kardinala Fernándeza, upravo je papa Franjo »izrijekom potaknuo da se snažnije usredotoči pozornost na sadašnja teška kršenja ljudskoga dostojanstva u našem vremenu, na tragu enciklike ‘Fratelli tutti’«. Osim toga, dokument uistinu maestralno na samo dvadesetak stranica povezuje nauk papa Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. (posebno posljednje dvojice) i pape Franje. U tom smislu valja citirati tek dvije rečenice iz uredničkoga članka Andree Torniellija, glavnoga urednika svih vatikanskih medija, koji se javlja za riječ uvijek kad treba jednostavnim novinarskim rječnikom pojasniti stvari koje su bitne Papi i/ili Svetoj Stolici.
»Novi tekst pridonosi prevladavanju polarnosti koja postoji između onih koji se usredotočuju isključivo na obranu života koji se ima roditi ili koji umire, zaboravljajući mnoge druge nasrtaje na ljudsko dostojanstvo, te, obrnuto, onih koji se usredotočuju samo na obranu siromašnih i migranata, zaboravljajući da život valja štititi od začeća do njegova naravnoga završetka«, napisao je Tornielli.
U tekstu deklaracije među pasusima koji najbolje oslikavaju njegovu cjelinu svakako se ističe njegov uvodni odlomak, koji glasi: »Beskrajno dostojanstvo (‘Dignitas infinita’), neotuđivo utemeljeno u samom njezinu bivstvovanju, pripada svakoj ljudskoj osobi, onkraj svake okolnosti i u kakvom se god stanju ili situaciji nalazila. To načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samomu razumu, nameće se kao temelj za primat ljudske osobe i zaštite njezinih prava. Crkva u svjetlu objave apsolutno naglašava i potvrđuje to ontološko dostojanstvo ljudske osobe, stvorene na sliku i priliku Božju i otkupljene u Isusu Kristu. Iz te istine crpi razloge za svoje zauzimanje u korist onih koji su slabiji ili imaju manje moći, ustrajući uvijek ‘na primatu ljudske osobe i na obrani njezina dostojanstva onkraj svake okolnosti’.«
Neki su zamijetili da bi riječi »onkraj svake okolnosti«, preuzete iz enciklike »Fratelli tutti«, mirne duše mogle biti naslov dokumenta. Ni jedna okolnost ne može izbrisati temeljno ljudsko dostojanstvo, a onda ni opravdati kršenje temeljnih prava koja iz njega proizlaze. Zašto? Zato što je ono »ontološko«, »intrinzično« (iznutra prisutno, neodvojivo) ljudskomu biću ili »urođeno« kako se izjašnjava Opća deklaracija o ljudskim pravima. Ili rečeno u svjetlu vjere i objave, ono je Božji dar, čin Stvoritelja koji je stvorio čovjeka na »svoju sliku«. Budući da ni jedna ljudska instanca ljudskoj osobi nije dala njezino ljudsko dostojanstvo, ne može ga ni ukinuti, onkraj ili bez obzira na okolnosti.
Ima više načina na koje se može pristupiti i govoriti o ljudskom dostojanstvu, »a time i mogućnosti nesporazuma«. »Moralno dostojanstvo« jedan je od njih. Ljudsko dostojanstvo uistinu jest ne samo dar, nego i poziv da čovjek u skladu s njime živi. No neka su djela toliko »nedostojna čovjeka« da čovjek sam, gazeći tuđe dostojanstvo, srozava vlastito. Ipak, temeljni Stvoriteljev dar ostaje. Odatle, primjerice, ustrajanje pape Franje na moralnoj neprihvatljivosti smrtne kazne, ili na davanju šanse zatvorenicima, »svima koji su počinili zlo, da progledaju i obrate se«. Drugi je pristup »društveni«: netko je, primjerice, toliko siromašan da se kaže da živi život »nedostojan« čovjeka. »Egzistencijalno dostojanstvo« još je jedan pristup koji spominje deklaracija. »Sve se češće danas govori o ‘dostojnom’ životu i o ‘nedostojnom’ životu.
I tim se referiraju upravo egzistencijalna stanja«, kaže dokument. Apsolutnu prednost dokument međutim daje »ontološkomu dostojanstvu koje nikada ne može biti zatamnjeno«.
Dokument rabi klasičnu definiciju ljudske osobe kao »individualne supstancije razumske naravi«, pri čemu među ostalim kaže: »Ljudsko biće ne stvara svoju narav; posjeduje ju kao primljeni dar te može njegovati, razvijati i obogaćivati svoje sposobnosti«; sposobnosti koje ima po svojoj naravi kao racionalno tjelesno biće. Na taj se način »osoba izgrađuje u vremenu«. Međutim: »Čak i kad, zbog različitih ograničenja ili uvjetovanosti, nije u stanju izvršavati te sposobnosti, osoba uvijek postoji kao ‘individualna supstancija’ sa svojim neotuđivim dostojanstvom. To je slučaj, primjerice, kod djeteta koje se još nije rodilo, kod osobe koja je lišena osjetila, kod starca u agoniji.«
Govoreći o otajstvu stvaranja te utjelovljenja Sina Božjega i Kristova uskrsnuća koje je objavilo konačno čovjekovo određenje, kršćanska je vjera na presudan način pridonijela razumijevanju i razvoju svijesti o ljudskom dostojanstvu. »Isus je donio veliku novinu u priznavanju dostojanstva svake osobe, također i nadasve onih osoba koje su bile označene kao ‘nedostojne’. To novo načelo u ljudskoj povijesti, po kojem je ljudsko biće tim ‘dostojnije’ poštovanja i ljubavi čim je slabije, bjednije i izvrgnutije patnji, sve do gubitka ljudskoga ‘obličja’, promijenilo je lice svijeta, dajući život ustanovama koje se skrbe za osobe u teškim uvjetima: napuštenu novorođenčad, siročad, napuštene starce, duševne bolesnike, osobe pogođene neizlječivim bolestima ili one s teškim malformacijama, one koji žive na ulici«, stoji među ostalim u dokumentu.
Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a spominje se više puta, a na jednom se mjestu naziva, riječima Ivana Pavla II., »miljokazom na dugom i teškom putu ljudskoga roda« te »jednim od najuzvišenijih izričaja ljudske svijesti«. Dokument Dikasterija za nauk vjere iznosi svoja razmišljanja među ostalim i zato da bi se »oduprlo pokušajima da se izmijeni ili izbriše dubinsko značenje te deklaracije«. U tom se smislu vatikanska deklaracija protivi »arbitrarnomu umnažanju novih prava, od kojih su mnoga često u suprotnosti s onima koja su izvorno definirana i nerijetko protivna temeljnomu pravu na život, kao da bi se morala jamčiti sposobnost izražavanja i ostvarivanja svake individualne preferencije ili subjektivne želje«.
