»Vrijeme je da u labirintu života otkrijemo ‘kairos’. Labirint se sam po sebi sastoji od mnogo putova, no samo jedan vodi do izlaza. Samo je jedan put ispravan. Svakodnevno odabiremo kojim ćemo putovima koračati ovim tajnovitim svijetom. Kao i labirint, naš se život sastoji od samo jednoga ispravnoga puta. To je put Učitelja iz Nazareta. A gdje naći sigurniji put do Krista nego putem hodočašća u naša draga svetišta?« Tako piše Tomislav Krušlin, osnovnoškolski vjeroučitelj, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi »Svetišta hrvatskoga naroda«. Knjiga, objavljena u izdanju Glasa Koncila, donosi široku građu na temelju koje je nastao i zaseban, skraćeni, radni materijal za sljedeću Vjeronaučnu olimpijadu, natjecanje učenika osnovnih i srednjih škola iz vjeronauka.
Autor u knjizi najprije donosi temeljne pretpostavke za čitanje te knjige o svetištima: opisuje teritorijalni ustroj Crkve u Hrvatskoj, a potom tumači osnovne pojmove kao što su svetište i hodočašće, uključujući i dio povijesti hodočasničke prakse u Crkvi koji je doveo do pojave svetišta kakva danas poznajemo. Treba reći da Krušlin u cijeloj knjizi podosta detaljno faktografski predstavlja svetišta, ne krijući da mu je jedna od važnih nakana poučiti vjernike, konkretno učenike, odgovoriti im na pitanje »koji je ono svetac na oltaru«, zašto je on tu, zašto je to važno…
Autor prvo predstavlja hrvatska nacionalna svetišta, koja na svoj način opisuju duhovni krajobraz hrvatskoga naroda. To su Prasvetište Gospe od Otoka u Solinu, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, Nacionalno svetište bl. Augustina Kažotića u Trogiru te Crkva hrvatskih mučenika u Udbini.
Potom autor kreće u opisivanje ostalih svetišta u Hrvatskoj, držeći se metropolijske razine. I tu knjiga otkriva nešto nepobitno duboko: marijanski »gen« hrvatskoga naroda. Od ukupno 49 predstavljenih svetišta u četiri hrvatske metropolije i Zadarskoj nadbiskupiji 43 su posvećena, pod različitim naslovima, Blaženoj Djevici Mariji! Bez pretjerivanja se može reći da u svijesti velike većine hrvatskih vjernika hodočastiti znači hodočastiti Mariji.
Reklo bi se da je to gotovo spontano prepoznao pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski u svom uvodu u Krušlinova »Svetišta«. »Kako sam počeo listati knjigu ‘Svetišta hrvatskoga naroda’ navrle su mi uspomene iz djetinjstva. Odrastao sam okružen Marijinim svetištima: Trški Vrh u Krapini s likom Majke Božje Jeruzalemske, iznad Lobora na stijeni svetište Majke Božje Gorske, i taj krug koji je Marija činila oko rodnog mi doma završavao je u Mariji Bistrici, s crnim likom Majke Božje Bistričke. Posebno su me se u dječačkoj dobi dojmile slike u ‘cinktorima’ s prikazom čudesnih zahvata i zahvalama onih koji su na zagovor Majke Božje zadobili uslišanja svojih molitava, kao i iskrena pobožnost žena i muškaraca čija su lica bila izbrazdana teretom života, a ruke otvrdnule od napornog rada. Oni koji su iskusili život s više su vjere hodočastili, oni koji su bili tek u dječjoj ili mladenačkoj dobi s više su snova i želja svoju budućnost stavljali u Marijine ruke. S odrastanjem, taj se krug nebeske zaštite proširivao prešavši granice Hrvatske, ali uvijek s istim osjećajem potrebe stupiti na ‘sveto tlo’ gdje Božja milost snažnije zahvaća«, napisao je biskup Gorski.
Jasno, kvantitetu Marijanskih svetišta, kao i svijest da ta kvantiteta nije slučajna, prepoznaje i sam autor. »Kako u Katoličkoj Crkvi općenito prevladavaju svetišta posvećena Blaženoj Djevici Mariji, u građi je poseban osvrt dan na marijanska svetišta. Hrvatski je narod od svojih početaka marijanski narod. Hrvati su rado prihvatili Isusa Krista za svog spasitelja, a njegovu Majku za svoju majku i kraljicu. Najstarije poznato Gospino svetište u hrvatskoj povijesti je Gospa od Otoka, koje danas nosi časni naslov ‘hrvatsko marijansko prasvetište’.
U njemu je 1976. godine u proslavi tisućljetne obljetnice izgradnje Gospina svetišta u Solinu i otkrića najstarijega očuvanog lika Marije u hrvatskoj umjetnosti predstavljen lik Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, koji je kardinal Kuharić pronio diljem svijeta. Naši pređi su Mariji u čast podigli mnoge crkve i svetišta, a i danas je tako! Diljem Lijepe Naše nema ni jedne crkve gdje barem jedan oltar ili kip nije posvećen Mariji«, piše u uvodu Krušlin te citira stihove Branimira Jelenića: »Od Trsata do Aljmaša, Ti si Majko snaga naša. / Od Poreča do Škrpjela svetišta su tvoja bijela.«
Svetima na nebu zacijelo nije do uzajamnoga natjecanja tko ima više pobožnika. No ljudski je igrati se brojkama. Ta je igra brojkama moguća i kad Krušlin opisuje svetišta i hodočašća kao izvore na kojima su se napajali hrvatski velikani duha. I tu nadmoćno pobjeđuje pobožnost Mariji. »Najpoznatiji je hrvatski hodočasnik«, stoji u uvodu knjige, »sv. Nikola Tavelić koji je podnio mučeništvo u Svetoj Zemlji. Sveti Leopold Mandić do odlaska na školovanje u Italiju hodočastio je Gospi od Škrpjela u Perast i čitav se život nije odvajao od njezine slike, koja mu je čuvala sjećanje na domovinu. Životopisci pripovijedaju da je sv. Marko Križevčanin od svog djetinjstva s roditeljima često hodočastio u Mariju Bistricu. Blaženi Alojzije Stepinac od malih je nogu bio štovatelj Marije Pomoćnice kršćana. Odmah nakon svoga biskupskog ređenja išao je na zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Svaki je mjesec hodočastio Najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske u Remete, dok je kardinal Franjo Kuharić, za kojega je najavljeno pokretanje postupka za proglašenje blaženim, to činio gotovo svake subote. Bl. Ivanu Merzu hodočašće u Lurd pokazalo je snagu kršćanske vjere, dok je bl. Marija Propetog Petković već u danima djetinjstva prigrlila pobožnost Gospi Lurdskoj hodočasteći do špilje njoj posvećene na Babini. Sluga Božji Ante Antić živio je pod skutima Gospe Sinjske, Valentin Vošnjak – Gospe Trsatske, a Ante Tomić – Gospe od Pojišana. Ante Gabrić je pobožnost Gospe Sinjske prenio sve do Indije, gdje joj je podigao šest crkvica, a veliki štovatelj sv. Josipa sluga Božji Josip Stadler podizao je u njegovu čast oltare…«
