Dvojica kurijalnih kardinala, pročelnik Dikasterija za nauk vjere kardinal Luis Francisco Ladaria Ferrer i pročelnik Dikasterija za biskupe kardinal Marc Ouellet, objavila su izlaganja koja su iznijela na sastanku vodećih ljudi iz nadležnih dikasterija Svete Stolice i njemačkih biskupa koji su boravili u Vatikanu na pohodu »ad limina«. Tekstove je nepunih tjedan dana nakon samoga sastanka, u četvrtak 24. studenoga, objavio vatikanski portal »Vatican News«, ali i vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano«, što tekstovima daje izvjesno poluslužbeno značenje. U središtu sastanka bio je njemački Sinodski put, odnosno njegovi poznati reformski zahtjevi.
Zabrinutosti i rezerve koje je prema Sinodskomu putu u Njemačkoj izrazio kardinal Ladaria sročeni su bez pretjeranih emotivnih i izazivačkih tonova, ali su suštinski. Najprije je pročelnik Dikasterija za nauk vjere podsjetio na glasovito Pismo pape Franje Božjemu narodu u Njemačkoj, apostrofirajući dio u kojem Papa govori o jedinstvu partikularnih Crkava s univerzalnom Crkvom; biskupa diljem svijeta s Petrovim nasljednikom. »Više nego hvale vrijedna« nastojanja su koja njemački biskupi ulažu u suzbijanje spolnih zloporaba, koje su dovele do snažnoga pada povjerenja u Crkvu i velik broj izlazaka.
Iz nastojanja da se suzbiju spolne zloporabe nastao je, međutim, Sinodski put Katoličke Crkve u Njemačkoj, koji je za mnoge problematičan. Na njegov je račun kardinal Ladaria iznio »pet konkretnih prigovora«.
Prvi se prigovor odnosi na »književnu vrstu tekstova«. Kardinal Ladaria iznio je želju za nekom vrstom završnoga dokumenta koji bi bio jasniji od mnoštva tekstova koje je iznjedrio Sinodski put, bili oni konačno usvojeni ili ne bili. »Takvo se pitanje (završnoga dokumenta) nameće kad se utvrdi da u mnogim tekstovima Sinodskoga puta ima općenitih tvrdnja o stajalištima svetoga Božjega naroda, insinuirajućih upućivanja na znanstvene i sociološke spoznaje, primjena rezultata egzegeze o kojima se još uvijek raspravlja ili bi se trebalo raspravljati, zdravo za gotovo uzetih tvrdnja o kraju metafizike i zamračenju svih istina, općenitih protokola o mogućoj javnoj potvrdi crkvenoga nauka te konačno upućivanja na nepoznate teologe i teologinje bez mogućnosti njihove identifikacije«, rekao je kardinal Ladaria.
Drugi prigovor kardinala Ladarije tiče se odnosa koji njemački Sinodski put uspostavlja između skandala spolnih zloporaba i strukture Crkve, odnosno »posebne naravi crkvenoga tijela«. »Samo se po sebi razumije da treba učiniti sve kako bi se spriječila daljnja zloporaba maloljetnika po klericima, no to ne smije značiti da se otajstvo Crkve svodi na puku instituciju moći ili da se Crkvu ‘a priori’ promatra kao organizaciju koja strukturalno proizvodi zloporabu, pa ju treba što je brže moguće dovesti pod kontrolu nadzornika«, rekao je na susretu kardinal Ladaria. Veliku opasnost mnogih operativnih prijedloga u tekstovima Sinodskoga puta stoga u konačnici vidi u tome »da se izgubi jedno od najvažnijih postignuća Drugoga vatikanskoga koncila, naime jasni nauk o poslanju biskupa, a time i mjesne Crkve«.
Treća zabrinutost odnosi se na pogled većine protagonista njemačkoga Sinodskoga puta – predstavnika laičkih udruženja, ali i biskupa – na »ljudsku spolnost prema crkvenomu nauku, posebno onakvu kakav je izražen u Katekizmu Katoličke Crkve iz 1992. godine«. »Opći je dojam, koji bi se u tom pogledu mogao nametnuti na temelju čitanja tekstova Sinodskoga puta, da se na tom polju crkvenoga nauka gotovo ništa ne može spasiti. Sve treba promijeniti«, rekao je o tome kardinal Ladaria, izrazivši viđenje mnogih. Stoga je pročelnik Dikasterija za nauk vjere postavio dva logična pitanja: »Kako pri tom ne misliti na dojam koji sve to ostavlja na iznimno mnogo vjernika koji slušaju glas Crkve i trude se nasljedovati njezine smjernice u svojem životu? Trebaju li možda misliti da je sve što su do sada činili pogrješno?« Poziv na više pouzdanja u nauk o spolnosti kardinal Ladaria zaključio je rečenicom: »Očuvanje konstitutivnoga obilježja čovjeka kao onoga koji prima i dalje predaje život ostaje jednom od velikih proročkih zadaća zajednice vjernika u ovom vremenu uznapredovale komercijalizacije ljudske egzistencije.«
Posljednji, peti prigovor kardinala Ladarije odnosio se na Crkvu kao »uređenu zajednicu koja je utemeljena na Glavi«; uređenu tako da se predaja vjere događa, prema Drugomu vatikanskomu koncilu, »zahvaljujući apostolskomu nasljeđu«: biskupi su nasljednici apostola, a nasljednik apostola Petra vidljivi je znak njihova jedinstva. Stoljećima je taj »poredak u služenju« čuvao jedinstvo u naviještanju i autentičnost Božje poruke. »Stoga nije moguće tu osjetljivu i presudnu zadaću u životu Katoličke Crkve izjednačiti s drugim zadaćama, kao primjerice zadaćom teologa i stručnjaka u drugim znanostima«, zaključio je kardinal Ladaria.
Dok je kardinal Ladaria svoje obraćanje temeljio na teološkoj profinjenosti, kardinal Ouellet je u svojem nastupu bio mnogo izravniji. Nije se teško s njim složiti u pohvalama koje je iznio na račun Crkve u Njemačkoj, posebno njezine temeljitosti u suočavanju sa spolnim zloporabama. Ipak, »više mjerodavnih kritičara sadašnjega usmjerenja Sinodskoga puta u Njemačkoj otvoreno govori o ‘latentnoj šizmi’, koju prijedlog vaših tekstova u sadašnjem obliku prijeti učvrstiti«, rekao je pročelnik Dikasterija za biskupe. Lako se složiti s tvrdnjom kardinala Ouelleta da protagonisti Sinodskoga puta nemaju namjeru ugroziti jedinstvo Crkve ni iz njega izići. No dobra namjera ne mijenja suštinski problem. »Ipak upada u oči da je agenda ograničene skupine teologa od prije kojega desetljeća sada odjednom postala većinski prijedlog njemačkoga episkopata: ukidanje obveze celibata, ređenje ‘prokušanih muževa’ (oženjenih muškaraca za svećenike), pristup žena službi po svetome redu, novo moralno vrjednovanje homoseksualnosti, strukturalno i funkcionalno ograničavanje hijerarhijske vlasti, rodnom teorijom nadahnuta promišljanja o spolnosti, prijedlozi važnih izmjena u Katekizmu Katoličke Crkve itd. ‘Što se to dogodilo?’ i ‘Kamo smo to prispjeli?’ pitaju se zapanjeno mnogi vjernici i promatrači.
Teško je osloboditi se dojma da je iznimno teško pitanje slučajeva zloporabe iskorišteno da bi se progurale druge ideje, koje s njim nisu izravno povezane«, rekao je kardinal Ouellet.
»Kad se prijedloge (Sinodskoga puta u Njemačkoj) vrjednuje u njihovoj cjelini, ima se dojam da nije riječ samo o ‘otvorenijem’ tumačenju katoličke discipline ili morala, nego s temeljitom promjenom, koja je povod ozbiljnoj zabrinutosti… Čini nam se da smo suočeni s projektom ‘promjene Crkve’, a ne samo s pastoralnim novinama na moralnom ili dogmatskom polju. Nažalost, moram utvrditi da taj globalni prijedlog… ranjava zajedništvo Crkve, jer sije sumnju i zbunjenost u Božjem narodu. Iz dana u dan dolaze do nas neposredna svjedočanstva koja se žale na sablazan koju kod ‘malenih’ izaziva taj neočekivani prijedlog koji predstavlja prekid s katoličkom tradicijom«, rekao je kardinal Ouellet.
Budući da Sinodski put Crkve u Njemačkoj ozbiljno prijeti jedinstvu ne samo vjernika nego i samih biskupa, kardinal Ouellet je iznio prijedlog da se prihvati privremeni moratorij na njegov nastavak, tj. da se pričeka završetak sinodskoga hoda čitave Crkve te da se u njegovu svjetlu uvedu metodološka i teološka poboljšanja u Sinodski put Crkve u Njemačkoj. Taj je prijedlog većina njemačkih biskupa rezolutno odbacila, što daje dodatni razlog zabrinutosti.
Kardinal Ouellet usudio se aludirati na još jedno pitanje koje mnogi imaju razloga prešućivati. »Najveći je možda nedostatak toga prijedloga izvjesni apologetski pristup koji se oslanja na kulturne promjene, umjesto na obnovljeno naviještanje evanđelja. Vi posjedujete ‘zlato i srebro’ (aluzija na Petrove riječi u Dj 3, 6, ali i na materijalna sredstva Crkve u Njemačkoj), znanost i uvelike priznat ugled i sa svim ste tim velikodušni, no ne zaboravite snažno i jednostavno svjedočiti Isusa Krista, za čime vaši vjernici istinski vape«, poručio je njemačkim biskupima pročelnik Dikasterija za biskupe.
