Nešto više od pet godina prošlo je otkako je papa Franjo, u srpnju 2013. godine, u nazočnosti pape u miru Benedikta XVI., u Vatikanskim vrtovima otkrio skulpturu svetoga Mihaela arkanđela, posvetivši njemu i sv. Josipu Državu Grad Vatikan. Gledan u retrospektivi, događaj pobuđuje neka pitanja. Primjerice: Je li dvojici papa na pameti bila samo umjetnost, samo tradicija? Ako jest, čemu onda posvećenje Države Grada Vatikana Mihaelu arkanđelu?
Prije pokušaja traženja odgovora na navedena pitanja valja pojasniti zašto uopće stvar postaviti na taj način, uz dozu skepse, kao da bi posvećenje anđelu »a priori« bilo nešto upitno. Naime, suvremena teologija o anđelima – nekada je postojala čitava jedna teološka disciplina, angelologija – gotovo uopće ne govori: ni o dobrim ni o palim anđelima, zlodusima. Tko se sjeća da je u posljednjih pedesetak godina u Hrvatskoj ili u svijetu održan ozbiljan teološki skup koji bi se bavio anđelima? Ako je nečega sličnoga i bilo, zacijelo je percipirano u kategorijama egzotično-zanimljivoga.
Razlog je vrlo sažeto i jasno u Enciklopedijskom teološkom rječniku (na hrvatskom u izdanju KS-a 2009. godine) iznio talijanski teolog Tomasso Stancati. »U suvremenoj teologiji, zahvaljujući Bultmannovoj egzegetskoj teoriji (njemački protestantski teolog i bibličar Rudolf Bultmann, 1884. – 1976.), postojanje anđela našlo se u teškoj krizi kao mitska, predznanstvena i naivna baština od koje treba očistiti Pismo, teologiju i dogmu«, piše Stancati. »Posljednjih desetljeća«, ipak nastavlja talijanski autor, »taj se radikalni skepticizam, utemeljen na apriornoj hermeneutici, zamjenjuje većom pozornošću na biblijske datosti o anđelima, koje je prenijela i tumačila predaja. Sazrela je svijest da bi nas radikalno demitologiziranje anđela izložilo ozbiljnoj opasnosti da dovedemo u pitanje cjelovito shvaćanje povijesti spasenja i otkupljenja čovjeka.«
Većina katoličkih teologa zacijelo ne dijeli Bultmannov radikalizam. No anđeli su jednostavno tema s kojom moderni um, u diskursu koji pretendira da bude znanstven, ne zna što bi započeo. Stoga se većina teologa drži one: o čemu se ne da nešto reći, bolje je šutjeti. Ipak, temom se bavilo nekoliko teologa, među kojima i dva barda teologije 20. stoljeća, katolički teolog Karl Rahner i njegov protestantski kolega Karl Barth, braneći barem mogućnost govora, unutar moderne slike svijeta, o nečemu što je neosporan sadržaj kršćanske vjere.
Anđeli, naime, pripadaju pologu vjere. Osim što o njima govori Sveto pismo, oni se kriju iza riječi »nevidljivo« kad se u Vjerovanju ispovijeda vjera u Boga, stvoritelja »svega vidljivoga i nevidljivoga«; oni se spominju u euharistijskim molitvama na misi; zazivaju se sa svetcima u litanijama svih svetih u posebno bremenitim trenutcima u životu Crkve. Osim toga, tko smije tek tako »demitizirati« jednu od prvih molitvica koju rado tepaju dječja usta, ispovijedajući ujedno implicitno vjeru u Božju providnost i pravovjerje glede sadržaja i konačnoga cilja ljudskoga života, »Anđele čuvaru mili«?
Jedan je razmjerno »mlad« svetac – mlad u smislu da je umro prije 50 godina, 23. rujna 1968., a svetim je proglašen 2002. godine – za sebe navodno rekao da će nakon smrti podići više prašine negoli za života (a za života se oko njega, zbog njegovih mističnih iskustava i mnogih karizama, ali i zbog zlih jezika neprestano dizala prašina). Propovjednik Papinskoga doma o. Raniero Cantalamessa za njega je rekao da »sav svijet za njim trči, kao nekoć za sv. Franjom Asiškim« zato što »blijedo naslućuje da nas ne će spasiti tehnika sa svim svojim resursima, ni znanost sa svim svojim obećanjima, nego jedino svetost; a to znači ljubav«. Riječ je o sv. Piju iz Pietrelcine, koji je po svem svijetu poznat i kao Padre Pio. Ono bitno za njegovu svetost zapisano je u Rimskom martirologiju: »Mnogo se trudio u duhovnom vodstvu vjernika i oko pomirenja pokornika te je gajio veliku providonosnu skrb za potrebite i siromašne.« No svetac je poznat i po tome što su u njegovu životu veliku ulogu igrali anđeli: poglavito osobni anđeo čuvar i arkanđeo Mihael.
Tim se vidom svetčeva života bavio talijanski svećenik Marcello Stanzione, koji je napisao čitav niz knjiga o anđelima, kršćanskoj pobožnosti prema anđelima, o odnosu brojnih svetaca prema anđelima te o egzorcizmu. Prema njegovim riječima, pobožnost prema anđelima bila je sastavni dio duhovnoga habitusa mnogih svetaca, a osim sv. Pija, u tom se pogledu ističe i sv. Faustina Kowalska, još jedna mističarka koja je, velikim dijelom zahvaljujući svojemu utjecaju na papu Ivana Pavla II., snažno utjecala na kompletnu katoličku duhovnost posljednjih desetljeća (božansko milosrđe).
Znakovit bi za Crkvu, pa i za teologiju, mogao biti odgovor koji je talijanski svećenik u jednom intervjuu dao na pitanje kako se počeo zanimati za anđele. »Dvadeset se godina bavim proučavanjem anđeoskoga svijeta, a to sam poslanje shvatio upravo u San Giovanniju Rotondu. Hodočastio sam, 1993. godine, u grad koji je primio svetoga fratra iz Pietrelcine i nakon što sam nekoliko sati molio na njegovu grobu, otišao sam nešto pojesti. Restoran je bio pun i u jednom trenutku su me pitali može li za moj stol sjesti jedna gospođa kako bi i ona štogod pojela. Pristao sam i počeo s njom razgovarati. Žena mi je rekla da se svaki dan moli anđelima te mi je pokazala knjigu o toj temi. To me je pogodilo jer se nije radilo o knjizi u katoličkom duhu, nego o ezoterijskim i kabalističkim sadržajima koji po mom uvjerenju mogu samo stvoriti zbrku. Pogodilo me što se kršćani mole tim ‘new age anđelima’. Počelo me brinuti što u svjetovnim knjižarama nema katoličkih duhovnih knjiga koje bi se bavile tim pitanjem. Od tada sam se dao na posao da se ta praznina nekako popuni«, rekao je svećenik. Uistinu, svojevrstan je apsurd vremena što se s jedne strane anđeli ne uklapaju u prevladavajuću znanstveno-spoznajnu paradigmu, a s druge je strane ponovno probuđeno zanimanje za anđele, ne nužno uvijek u duhu kršćanske tradicije. Ta bi činjenica možda više trebala zanimati teologiju, ako ništa drugo, a onda kao pokazatelj duha vremena.
Slično kao i kod sv. Franje, o sv. Piju iz Pietrelcine mnogo govore anegdote. Jednu od njih je ispripovjedio i svećenik Stanzione. »Sveti je fratar imao običaj uvijek ostavljati otvorena vrata. Onima koji su ga pitali ne boji li se lopova, uvijek bi odgovarao: ‘Ne, ne! Čuva me anđelko.’ Zanimljivo je kako je vjernicima preporučivao pobožnost sv. Mihaelu arkanđelu. Uistinu, mnoge je pokornike pozivao da čine pokoru upravo u svetištu sv. Mihaela arkanđela na Garganu (brdo u Apuliji)«, pripovijeda Stanzione.
Na pitanje koje je molitve svetim anđelima otac Pio običavao moliti svećenik je odgovorio da za to nema pouzdanih izvora, »ali je sigurno molio anđeoski vijenac, koji se također zove krunicom sv. Mihaela, a pretpostavlja se da je obavljao i korizmu sv. Mihaelu, od 14. kolovoza do 29. rujna; naime, ako se analiziraju glavne etape života svetoga fratra iz Pietrelcine, može se zapaziti da se ključni događaji događaju upravo u tom razdoblju, posebno u rujnu«. U pismu pobožnoj gospođi Raffaelini Cerase, s datumom od 20. travnja 1915., sam otac Pio veliča Božju ljubav koja je dala svakomu čovjeku anđela čuvara. »O Raffaelina, kako je utješno znati da smo uvijek pod zaštitom nebeskoga duha, koji nas ne napušta ni kad (što je čudesno!) činimo nešto čime žalostimo Boga! Kako li je duši slatka ta velika istina! Koga se dakle ima bojati pobožna duša koja nastoji ljubiti Isusa kad je s njom tako častan ratnik. (…) Gajite lijepu naviku da uvijek na nj mislite. Da nam je u blizini nebeski duh, koji nas od kolijevke do groba ni na čas ne napušta, vodi nas, štiti. On je prijatelj, brat, dano mu je tješiti nas, posebno u časovima koji su nam najmračniji. (…) O dragocjena blizino, o blažena pratnjo! O kad bi svi ljudi uzmogli shvatiti i cijeniti taj preveliki dar: da nam je Bog, u preobilnoj svojoj ljubavi, dodijelio toga nebeskoga duha! (…) Zazivajte često toga anđela čuvara, toga anđela dobrotvora, ponavljajte često lijepu molitvu: ‘Anđele Božji, čuvaru moj, mene je tebi povjerila dobrota nebeskoga Otca: prosvijetli me, čuvaj me, vodi me sada i uvijek’«, napisao je sv. Pio.
Neke je tragične pojave u čovječanstvu, od života pojedinaca do velikih svjetskih događaja, teško objasniti samo ljudskim osobinama. Da su ljudi slabi i grješni, razumljivo je. No teško je razumjeti maštovitost zdravoga razuma u smišljanju okrutnosti i poniženja koje je čovjek sposoban nanijeti drugom ljudskom biću u određenim situacijama kao što su, primjerice, ratovi. Imaju li u tome svoje prste pali anđeli, đavao, Zli? Papa Franjo često upozorava suvremene vjernike da je đavao stvarnost. Jednako se tako u više navrata iz Papinih usta moglo iščitati čuđenje, nerazumijevanje kako je moguće, uza sve razumljive slabosti i grješnost, da su se neki u Crkvi koji su bili pozvani naviještati evanđelje malenima teško ogriješili upravo o djecu? Jesu li se – da se vratimo na pitanja s početka ovoga priloga – prije pet godina takve misli rojile u glavi Svetoga Otca dok je arkanđelu Mihaelu posvećivao Državu Grad Vatikan kao suvereni teritorij Petrove Stolice? Jesu li Papi i papi u miru bila na pameti teška i prijelomna vremena kroz koja prolazi i Crkva i ovaj svijet?
Možda dio odgovora na slična pitanja sugeriraju riječi koje je tada izgovorio papa Franjo, a koje ujedno sadrže malu katehezu o anđelima. »Mihael – što znači: ‘Tko je kao Bog’ – branitelj je Božjega primata, njegove transcendencije i njegove moći. Mihael se bori kako bi uspostavio božansku pravednost; štiti Božji narod od njegovih neprijatelja, a posebno od najvećega neprijatelja, đavla. A sv. Mihael pobjeđuje jer Bog u njemu djeluje. Ova nas skulptura podsjeća da je zlo pobijeđeno, da je tužitelj razotkriven, njegova glava zgažena, jer je jednom zauvijek došlo spasenje po Kristovoj krvi. Premda đavao uvijek nastoji nagrditi lice anđela i ljudsko lice, Bog je jači; njegova je pobjeda i spasenje ponuda svakomu čovjeku. U životnom hodu i životnim kušnjama nismo sami, nego nas prate i podržavaju Božji anđeli koji nam nude, da tako kažemo, svoja krila kako bi nam pomogli prevladati tolike opasnosti te visoko letjeti u odnosu na stvarnosti koje mogu opteretiti naš život i povući nas ka dnu. Posvećujući Državu Grad Vatikan sv. Mihaelu arkanđelu, molimo ga da nas čuva od Zloga i da ga izbaci«, rekao je papa Franjo.
