Širom svijeta jačaju trendovi kojima se promiče lokalna hrana, tradicionalna jela, autohtoni prehrambeni proizvodi, domaće, izvorno i kvalitetno. Nije riječ o nutricionističkoj modi, nego o ozbiljnim ekološkim, gospodarskim, kulturološkim i društvenim zahtjevima. Sve je više ljudi koji žele znati točno podrijetlo hrane koju kupuju, koji ne žele hranu »iz šlepera«, nego žele svježe proizvode, koji žele sudjelovati u održivoj ekonomiji prehrane.
Gradske su tržnice stoljećima bile epicentri društvenoga života, posebna mjesta gdje se kupci susreću s proizvođačima hrane. Tržnice su festival lokalnoga, susret grada i sela, o kojem se govori i u narodnim popijevkama. One su specifičan prostor gdje se njeguje vrijednost plodova zemlje. Takvo stajalište zastupa i Miklos Boruss, predsjednik udruge rumunjskih seljaka »Eco Ruralis«: »Tržnice moraju opstati. One su javno dobro. Imaju javnu i društvenu ulogu poput bolnica i škola.«
No tržnice ne mogu opstati ako ih ljudi doživljavaju kao supermarkete na otvorenom. Tržnice nisu komplementarna ponuda ni konkurencija trgovačkim lancima i njihovu uvijek istomu, monotonomu arsenalu voća i povrća. Tržnice su sastavni dio grada, njegova identiteta, oblikovane svojom poviješću, iskustvom i »urbanim pričama«. Tržnice nikada nisu dislocirane na rubove grada, naprotiv, oduvijek su zauzimale središnje prostore gradova ili kvartova i nerijetko su u izravnom fizičkom suodnosu s obližnjom crkvom ili školom.
Stoga treba zaštititi prostor i sadržaj tržnica. Treba tržnicama vratiti i osigurati status povlaštenoga mjesta gdje se nudi »hrana s adresom«. U tu svrhu trebalo bi na tržnicama zabraniti prodaju proizvoda bez (pravoga) vlasnika. Štandovi na tržnicama ne smiju biti stolovi za preprodaju voća i povrća, kupljenoga u jutarnjim satima na »zelenim tržnicama« ili uvezenoga iz egzotičnih zemalja. Takva ponuda narušava imidž prave tržnice i pretvara je u običnu kopiju supermarketa. Na dobroj se tržnici nude sezonski proizvodi, s potpisom vlasnika, koji svojom pojavom potvrđuje njihov »terroir« (geografiju okusa). Ne može se u proljeće prodavati grožđe. Takvo nasilje nad prehrambenom kulturom ne priliči prostoru tržnice.
Zakonske mjere kojima bi gradskim tržnicama trebalo vratiti pravi identitet placa vrlo su jednostavne. Dovoljno je osigurati pristup prodajnim štandovima samo onima koji imaju potvrdu da su pr(a)vi proizvođači. Nakupci i preprodavači ne smiju biti konkurencija »bakici s placa«. Vrijeme je lokalnih izbora prikladno da se još jednom promisli o vrijednosti tržnica. Jednim se komunalnim potpisom tržnice mogu (re)definirati kao oaze lokalnoga bogatstva i kao centri gastrodomoljublja.
To je potpuno u skladu s najnovijim zakonskim pokušajima da se u Hrvatskoj osiguraju kratki lanci opskrbe za poljoprivredne i prehrambene proizvode (hranu), te s novim Zakonom o javnoj nabavi (NN 120/2016). Gradskim je tržnicama potrebna zakonska dekontaminacija kako bi se obnovio njihov status javnoga, pa i kulturnoga dobra. Tržnica nije običan dućan, nego mjesto gdje se na poseban način slave plodovi prirode; kraj štandova tržnice ne stoje trgovci, nego vlasnici tih plodova.
