Da se neočekivani obrati mogu dogoditi čak i u tužnim okolnostima, potvrdila su dva događaja za koje se samo naizgled čini da se tiču daleke povijesti. I ljudske jakosti i ljudske slabosti mogu poslužiti da bi se još u zemaljskom životu ostvarila Božja volja i ispunila pravednost, što je potvrdila i nova, neočekivana obrana dostojanstva žrtava iz Drugoga svjetskoga rata, koja je došla upravo preko slabosti određenih osoba ili krugova. Točnije, došla je iz kruga predsjednika Republike Hrvatske i kruga splitskoga gradonačelnika. I jedan i drugi, možda i nesvjesni toga, kumovali su da u fokus javnosti dođu žrtve iz 1944. i 1945. godine, to jest zločini koje su počinili partizanski odredi sa snažnom četničkom potporom. To im zacijelo ni izdaleka nije bila namjera pa je iznenađenje utoliko veće.
Zanimljivo je bilo promatrati najprije s koliko je simpatija u pojedinim medijima izazvao dolazak 101-godišnje splitske partizanke na predsjedničku inauguraciju, što je možda trebala biti simbolična protuteža spominjanju hrvatskih branitelja u predsjednikovu govoru. Time bi se namirili apetiti elite iz državnoga sustava prije devedesetih kojima je hrvatska borba za samostalnost rak-rana, a komunističko razdoblje melem. No ubrzo se doznalo da je ta posebna gošća na inauguraciji svojedobno otkrila da je povezana sa zločinima ubojstava redovnika na Širokom Brijegu 1944., za koje se vodi postupak za proglašenje blaženima. Rekla je to u dokumentarcu televizijske ekipe koju financira Srpsko narodno vijeće, to jest hrvatski proračun. S obzirom na to da je riječ o ratnom zločinu, koji ne zastarijeva, istragu je sada najavilo i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
Za to se vrijeme događao svojevrstan kulturocid u Splitu. Najprije je prema odlukama splitskoga gradonačelnika devastiran glasoviti spomenik kipara Kuzme Kovačića »Štandarac«. Na spomeniku je dotad kronološki bilo upisano pet događaja iz splitske povijesti, počevši od 305. godine kad je car Dioklecijan ušao u svoju palaču do 1991. kada je Hrvatska postala suverena i samostalna država. No prema odluci gradskih vlasti, naprasito se nedavno upisalo, izvan svake kronologije, »26. 10. 1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma«, čime je splitska vlast vremenski kotač vratila iz doba hrvatskoga osamostaljenja i demokracije u doba komunizma, što implicira da im je to ipak prirodnije stanje. Kad je sud naložio da se taj natpis sa spomenika ukloni, gradske vlasti odlučile su ukloniti – čitav spomenik. Slabašnom argumentacijom opravdavali su se da su datum iz 1944. dodali da bi Split smjestili u Hrvatsku, ali nelogično je da je 1991., godina hrvatskoga osamostaljenja, manje hrvatska od 1944., kada je jedno ropstvo zamijenjeno drugim.
Ipak, gravirajući u spomenik godinu 1944., splitska je vlast u svijest prizvala jednu od najvećih rana toga vremena. Podsjetila je i na zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage od rujna 1943. do kraja lipnja 1944., na tisuće poginulih, a nedužnih, te da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja Dalmacije i njezinih gradova nakon pada Italije bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika, što je dokazao povjesničar Stjepan Lozo. Zar nisu iz splitske vlasti svjesni da su gravirajući godinu 1944. opet probudili svjedočanstvo danas pokojnoga svećenika Ivana Bilića? On je svojedobno za Slobodnu Dalmaciju (2011.) izrekao sjećanje sa splitskoga Lovrinca, dok je još bio sjemeništarac: »Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja.«
Ako se istina o mrtvima arheološkim istraživanjima može probiti i tisućama godina nakon njihove smrti, kako ne bi izbila ni stotinu godina nakon pokolja nad hrvatskim stanovništvom? Istina je moćna; izbija na površinu, utoliko snažnije ukoliko se dublje pokapa; utoliko snažnije koliko su moćniji oni koji bi ju zatomili. Što prije to shvate, to će prije Hrvatska biti istinski oslobođena.
