Najstariji crkveni tekstovi daju jasne razloge moljenja i izraženi su u takozvanoj doksologiji (riječi pohvale) koja se ponavljala uvijek nakon molitve, a glasi: »Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove«. Taj poklik mi izgovaramo usred svete mise, ali malo je poznato da se on nalazi i na nekim rukopisima evanđelja, kao posljednji redak same molitve. Budući da se ne nalazi u najstarijim pisanim izvorima, ne smatra ga se službeno dijelom evanđelja, nego teološkim dodatkom koji učvršćuje naše pouzdanje u molitvi.
Ti završni redci kratka su ispovijest vjere, prvo u Božje vječno nebesko kraljevstvo, zatim u savršenu ljepotu njegove slave te u svemoć njegove ljubavi.
Kraljevstvo, slava i moć nebeskoga Oca nisu nešto prolazno. Oni nam dižu pogled prema cilju života, a na zemlji su utjelovljeni u Crkvi, gdje se okupljamo kao djeca Božja. Pritom mislimo prvenstveno na svetu misu, na euharistijsko kraljevstvo koje nam pruža predokus neba. Na svetoj misi mi Očenaš molimo na povlašten način s cijelom Crkvom.
Vjerujemo da se molitvom Gospodnjom približavamo njegovu kraljevstvu, slavi i moći, ali bilo bi pogrješno pokušati to sebi prisvojiti. To sve, kaže nam molitva, pripada izričito Bogu, a on u svojoj ljubavi sve to želi predati nama.
Kako je velik dar Očenaš! U toj molitvi otkrivamo sebe kao djecu Božju i primamo objavu Božjega očinstva. Također, u toj molitvi Isus Krist nam daje samoga sebe. Ono što mi molimo nebeskoga Oca, Isus Krist ispunjava i tako odgovara na našu molitvu. On je na najbolji način proslavio i posvetio ime Božje, on je sa sobom donio nebesko kraljevstvo i na zemlji besprijekorno ispunio Očevu volju. Dao nam je i samoga sebe kao kruh života, oprostio naše dugove grijeha i izbavio od vlasti zla.
Svaki put kada molimo Očenaš, on postaje nešto sveto i osobno za nas. Svatko će ga moliti malo drukčije i oživjeti osobnom vjerom. Koliko god puta bio izmoljen, on će uvijek biti nešto novo. Kako odrastamo, i naša molitva treba biti sve zrelija, sve pobožnija i sabranija; ukratko rečeno, mora biti sve bolja jer jedino tako će i naš vjernički život biti bolji i produbit ćemo naš odnos s Bogom kao njegova prava djeca, sinovi i kćeri kraljevstva, odabrani za vječnu slavu i osnaženi božanskom moći.
Nama na kraju ostaje da svoje molitve popratimo hebrejskim usklikom »Amen«, koji nije samo simbol završetka molitve nego ima i posebno važnu ulogu potvrđivanja i osnaživanja izrečenoga. Ta riječ se ne izgovara samo na kraju ove molitve nego i na kraju svih drugih molitava, kod znaka križa, kod ispovijedanja vjere, na kraju propovijedi, kod pričesti i tako dalje.
Mi tim poklikom govorimo: Tako neka bude! Ja to vjerujem! Ja se s tim potpuno slažem! »Amen« nas obvezuje jer njime svečano posvjedočujemo da čvrsto prihvaćamo sve što smo izmolili i želimo da se molitva ostvari u nama. Možemo ga usporediti s pečatom ili potpisom koji se stavlja na važne dokumente. Taj pečat ne utječe na sadržaj dokumenta, ali ga čini vjerodostojnim.
Očenaš je Isusova molitva i kada ju zaključimo s »Amen«, to znači da smo ju zaista prihvatili i kao svoju vlastitu, kličući u Duhu Svetom: »Bože, Tatice naš!«
Anđelko Katanec
