Iako je u dokumentu rečeno da »ne treba očekivati druge odgovore« vezane uz mogućnost blagoslova »neregularnih« i istospolnih parova koju je otvorila deklaracijom Dikasterija za nauk vjere »Fiducia supplicans« (Vapeće pouzdanje), reakcije na dokument, prije svega one negativne, potaknule su pročelnika dikasterija kardinala Víctora Manuela Fernándeza da u četvrtak 4. siječnja, nakon nešto više od dva tjedna od objavljivanja deklaracije (18. prosinca), iziđe u javnost s priopćenjem »o prihvaćanju ‘Fiducije supplicans’«. Spomenuta je deklaracija, dvije godine nakon što je isti dikasterij (tada se još zvao kongregacija) odbacio mogućnost blagoslova istospolnih parova, pojasnila da postoje dvije vrste blagoslova – službeni, liturgijski, propisani s jedne te neformalni, spontani, onaj u sklopu pučke pobožnosti s druge strane – te je došla do zaključka da je spomenutim kategorijama osoba (ili parova) moguće udijeliti ovaj drugi blagoslov, izbjegavajući pritom sve što bi aludiralo na brak, kao i svako formalno ustanovljenje ili propisivanje takvih blagoslova od strane biskupa, biskupskih konferencija…
Pozivanje na Papin potpis i odobrenje
U osnovi je kardinal Fernández u novom, poduljem priopćenju pojasnio ono što je izneseno u deklaraciji: da nije ni u čemu dirnula katolički nauk o braku i spolnosti; da je njezina stvarna novina »poseban i inovativan doprinos pastoralnomu značenju blagoslova«, tj. »šire razumijevanje blagoslova i prijedlog da se uvećaju pastoralni blagoslovi koji ne zahtijevaju iste uvjete za blagoslove u liturgijskom ili obrednom kontekstu«.
»Različiti načini primjene« su mogući, »ali ne potpuno i konačno nijekanje toga puta koji se nudi svećenicima«, zaključio je pročelnik Dikasterija za nauk vjere u priopćenju koje je objavio nakon lavine reakcija
Glede kritika kardinal je pojasnio da je, s obzirom na vrlo različite kulturne kontekste, legitiman različit pristup sadržaju deklaracije – štoviše u zemljama gdje su homoseksualni čini kriminalizirani blagoslovi uopće nisu mogući, nego je potrebna »formacija« za evanđeoske vrjednote, ljudsko dostojanstvo, socijalni nauk Crkve – ali ne i njezino potpuno odbacivanje.
»Dokumenti kao što je ‘Fiducia supplicans’ mogu zahtijevati, što se njihovih praktičnih aspekata tiče, više ili manje vremena za primjenu već prema mjesnim prilikama ili prema razlučivanju svakoga biskupa s njegovom biskupijom. Na nekim mjestima nema teškoća s neposrednom primjenom, na drugima postoji potreba da se ništa nova ne uvodi, a uzima se vrijeme koje je potrebno za čitanje i tumačenje. (…) Ništa od toga nije problematično ako se izražava s dužnim poštovanjem tekstu koji je potpisao i odobrio sam Prvosvećenik, te se na neki način nastoji prihvatiti promišljanje koje on (tekst) donosi«, poručuje kardinal Fernández. »Različiti načini primjene« su mogući, »ali ne potpuno i konačno nijekanje toga puta koji se nudi svećenicima«, zaključio je pročelnik Dikasterija za nauk vjere.
Konkretniji primjer blagoslova
Kardinal Fernández pobliže opisuje kako bi takvi izvanliturgijski »pastoralni« blagoslovi mogli izgledati. Nadasve moraju biti »vrlo kratki«, od nekoliko sekunda, bez obrednika. »Taj obredno neutvrđen oblik blagoslova, u jednostavnosti i kratkoći svoje forme, ne želi opravdati nešto što nije moralno prihvatljivo. Očito je da to nije ženidba, no nije ni ‘odobravanje’ ni potvrda nečega«, dodatno je kardinal Fernández pojasnio deklaraciju.
Naveo je i primjer: »Zamislimo da posred velikoga hodočašća par rastavljenih u novoj zajednici kaže svećeniku: ‘Molimo vas da nam podijelite blagoslov. Ne uspijevamo pronaći posao, on je jako bolestan, nemamo kuću, život nam postaje težak: da nam Bog pomogne!’« »U tom slučaju«, odgovorio je pročelnik, »svećenik može izgovoriti jednostavnu molitvu poput ove: ‘Gospodine, pogledaj na ovu svoju djecu, podijeli im zdravlje, posao, mir i uzajamnu pomoć. Oslobodi ih od svega što se protivi evanđelju te im podari da žive po tvojoj volji. Amen.’ I načini znak križa nad svakim od dvoje«, napisao je kardinal, čime je dao naslutiti da se ne daje jedan zajednički blagoslov, kao paru, nego »nad svakim od dvoje«.
Nakon toga je kardinal Fernández postavio sugestivna pitanja: »Riječ je o 10 ili 15 sekunda. Ima li smisla nijekati ovu vrstu blagoslova tim dvjema osobama koje ga mole? Nije li stvar u tome da se podupre njihova vjera, bila ona malena ili velika, da se njihovim slabostima pripomogne božanskim blagoslovom, da se toj otvorenosti za transcendentnost podari kanal koji bi ih mogao privesti da budu vjerniji evanđelju?« Također je »jasno« da se takav blagoslov ne smije davati »na važnom mjestu svetoga zdanja ili pred oltarom jer bi i to stvorilo zbrku«. Još se jedna rečenica čini važnom. »Zbog toga je svaki biskup u svojoj biskupiji… ovlašten pokrenuti tu vrstu jednostavnih blagoslova, sa svim preporukama razboritosti i pozornosti, ali nipošto nije ovlašten nuditi ili pokrenuti blagoslove koji bi mogli biti nalik liturgijskomu obredu«, poručio je kardinal Fernández.
Od odobravanja do kritika
Očitovanje kardinala Fernándeza slijedilo je nakon vala reakcija unutar Crkve. Te se reakcije kreću od odobravanja do žestokih kritika. Bez obzira na to što dokument na razini nauka ne donosi ništa novo, ipak je i sam govor o mogućnosti blagoslova »neregularnih« – širu javnost zanimaju prije svega istospolni parovi – jednostavno u medijskom svijetu, pa i u Crkvi, doživljen kao novost, kao zaokret Crkve prema tomu pitanju. Dijelom i s pravom jer prije samo dvije godine odgovor iste ustanove (tada kongregacije) glede mogućnosti blagoslova istospolnih parova bio je jednoznačno negativan; sada je on, premda nije riječ o istoj razini blagoslova, ipak pozitivan. Na tu novinu, makar samo na razini percepcije, nije lako ostati ravnodušan, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog pitanja koja postavljaju ne samo vjernici, nego i svećenici koje zanima kako se ponijeti u praksi.
Žele li se ukratko prikazati unutarcrkvene reakcije na svjetskoj skali, treba reći da su one uglavnom pozitivne ondje gdje je pitanje i nastalo ili je, dobrim dijelom, pomalo umjetno isforsirano. Riječ je ponajprije o zemljama njemačkoga govornoga područja, posebno Njemačkoj. Velika većina biskupskih konferencija, kako u Europi tako i u svijetu, a ni pojedinih biskupa, nije se oglasila, što se može tumačiti na različite načine, ali teško kao odraz jednodušnoga i nikakvim pitanjima sputanoga oduševljenja. Dok su neki glasovi iz Latinske Amerike i Azije prema dokumentu bili kritični, neki su ga – primjerice meksički i filipinski biskupi – prihvatili protumačivši ga prije svega kao odraz želje pape Franje da Crkva svima bude otvorena, ističući istodobno bez iznimke da »Fiducia supplicans« ničim ne dovodi u pitanje katolički nauk o braku i spolnosti.
Prije svega očuvati nauk
Suzdržanošću odiše priopćenje predsjednika Odbora za laike, brak, obitelj, život i mlade Konferencije biskupa Sjedinjenih Američkih Država biskupa Roberta Barrona. Izrijekom rekavši da je njegovo očitovanje odgovor na »pitanja i zabrinutosti«, biskup Barron je izjavio: »Deklaracija nipošto nije poziv na promjenu u crkvenom nauku glede braka i obitelji.
»Čini se da je taj pastoralni blagoslov stvoren ‘ad hoc’ kako bi se mogle blagosloviti situacije koje su suprotne normi ili duhu evanđelja. (…) Zapravo, prema kriteriju tih pastoralnih blagoslova došlo bi se do apsurda da bi se mogla blagosloviti, primjerice, klinika koja izvodi pobačaje ili mafijaška skupina«, kaže kardinal Müller
Zapravo, ona se trudi inzistirati da je brak, u skladu s nepromijenjenim naukom, zajednica jednoga muškarca i jedne žene u doživotnoj vjernosti i otvorenosti za djecu.« Ponavljajući tvrdnje iz deklaracije da je riječ o neliturgijskom blagoslovu koji ne uključuje odobrenje spornih odnosa, u priopćenju se nadalje kaže: »Usprkos nekim pogrješnim prikazima u medijima, deklaracija nije ‘korak’ prema potvrdi istospolnoga braka niti kompromitira nauk Crkve o tim neregularnim odnosima.« Na završetku se kaže da je deklaracija »u skladu s postojanim uvjerenjem pape Franje da one koji ne žive u potpunosti zahtjev nauka Crkve Bog ipak ljubi te im je milosrdan, pozivajući ih da prihvate Gospodinovu ponudu oproštenja«. Jasno je da je naglasak ovdje stavljen na očuvanje vjere i nauka, a nema ni traga poticaju da se prione uz praksu blagoslova. Odraz je to vjerojatno omjera snaga u američkom episkopatu u kojem ipak prevladavaju biskupi koje je javnost sklona nazvati »konzervativnima«. Jasno, što se tiče pojedinih istupa, i među samim biskupima SAD-a, a da ne govorimo o široj katoličkoj javnosti, bilo je i simpatizera i kritičara deklaracije.
Opasnost da Crkva postane »propagandistica rodne ideologije«
Kad je riječ o kritikama, teško je sjetiti se da je i jedan dokument Svete Stolice u posljednjim desetljećima izazvao toliko izraza rezerva, pa i protivljenja, uključujući čitave episkopate, kao što je to slučaj s »Fiducia supplicans«. Vrijedi to posebno za velik dio istočne Europe i dijelove Azije, a posebno za Afriku. Među prvima koji su se kritički očitovali bili su biskupi Kazahstana i Malavija, koji su zabranili blagoslove neregularnih – u Africi tu spadaju i oni koji žive u poligamiji – i istospolnih parova. Blagoslovi istospolnih parova »izravno se i ozbiljno protive Božjoj objavi i neprekinutomu 2000-godišnjemu nauku i praksi Katoličke Crkve«, njihova bi legitimacija imala dalekosežne i destruktivne posljedice, a u praksi bi pretvorila Crkvu u »propagandisticu rodne ideologije«, stoji u pastirskom pismu nadbiskupa Astane Tomasza Pete i njegova pomoćnoga biskupa Athanasiusa Schneidera koji se pastoralno brinu za čitavi Kazahstan. »Da bi se spriječila zbunjenost među vjernicima, određujemo da iz pastoralnih razloga u Malaviju blagoslovi bilo kakve vrste za istospolna partnerstva bilo koje vrste nisu dopušteni«, odredili su malavijski biskupi.
Sustavna kritika kardinala Müllera
Sustavno se deklaracijom, u tekstu koji je izišao nekoliko dana nakon nje, pozabavio pročelnik (nekadašnje) Kongregacije za nauk vjere u miru kardinal Gerhard Ludwig Müller. »Zapravo ne postoje biblijski tekstovi ni tekstovi otaca ni naučitelja Crkve ili prijašnji tekstovi učiteljstva koji bi podupirali zaključke ‘Fiducije supplicans«, jedna je od izjava u poduljem očitovanju kardinala Müllera koje su prenijeli neki katolički mediji.
Urugvajski kardinal, nadbiskup Montevidea Daniel Sturla: »Kratko rečeno, vjerujem da ti ljudi mogu biti blagoslovljeni, ali ne kao parovi«. Deklaraciji je prigovorio nedostatak jasnoće: »To je ‘ne’, ali i ‘da’; ‘da’, ali i ‘ne’«
Prema njemu osobe u stanju grijeha i do sada su mogle primiti blagoslov, osim onoga koji je vezan uz sakramente, uz uvjet da predmet blagoslova ne budu »stvari, mjesta ili okolnosti koje su u suprotnosti sa zakonom ili duhom evanđelja«. Crkva može uvoditi i nove blagoslove, ali uz poštovanje spomenutoga načela. »Čini se da je taj pastoralni blagoslov stvoren ‘ad hoc’ kako bi se mogle blagosloviti situacije koje su suprotne normi ili duhu evanđelja«, kaže među ostalim kardinal Müller za blagoslov o kojem govori deklaracija. »Zapravo prema kriteriju tih pastoralnih blagoslova došlo bi se do apsurda da bi se mogla blagosloviti, primjerice, klinika koja izvodi pobačaje ili mafijaška skupina«, kaže također. Ukratko, prema kardinalu Mülleru, nije moguće odvojiti par, ili osobe u paru, od njihove zajednice, koja pak nije u skladu s Božjim naumom, pa reći: blagoslivlja se par, ili samo osobe u paru, ali ne i zajednica. U dva slučaja bivši pročelnik kongregacije čak govori o svetogrđu ili blasfemiji: kad govori o blagoslovu istospolnoga para, jer se to izravno protivi Božjemu redu stvaranja koji »počiva na spolnoj razlici između muškarca i žene, koji su pozvani da budu jedno tijelo«; te kad govori o svećeniku koji uvijek, čak i kad blagoslivlja privatno, izvanliturgijski, djeluje u Kristovo ime. Osim teoloških argumenata, kardinal Müller iznio je i formalnu zamjerku: Dikasterij za nauk vjere donio je deklaraciju bez rasprave na plenarnoj skupštini dikasterija. Svoje dugačko očitovanje bivši pročelnik završava riječima: »U času u kojem lažna antropologija podriva božansku ustanovu braka između muškarca i žene s obitelju i njezinom djecom Crkva bi se morala prisjetiti riječi svojega Gospodina i Učitelja: ‘Uđite na uska vrata…’.«
Deklaracija je »’ne’, ali i ‘da’; ‘da’, ali i ‘ne’«
U osnovi jednako razmišlja urugvajski kardinal, nadbiskup Montevidea Daniel Sturla. »Kratko rečeno, vjerujem da ti ljudi mogu biti blagoslovljeni, ali ne kao parovi«, rekao je kardinal Sturla. Deklaraciji je prigovorio nedostatak jasnoće: »To je ‘ne’, ali i ‘da’; ‘da’, ali i ‘ne’.« A budući da i dokument kaže da se u nauku ništa ne mijenja, kardinal polazi od toga da »moramo zadržati dosadašnju praksu Crkve, tj. blagoslivljati sve ljude koji mole za blagoslov, ali ne istospolne parove«.
»Vjerujem da se mi kao pastiri Crkve u Africi moramo jasno očitovati o toj temi kako bismo svojim kršćanima dali jesno usmjerenje«, rekao je kardinal Ambongo Besungu, koji bi želio zajedničko očitovanje čitavoga afričkoga kontinenta
Osim toga, »ne može se blagosloviti ni nevjenčani par«. Stoga će se Crkva u Urugvaju držati dosadašnje prakse dok se stvar ne razjasni, rekao je kardinal.
Sasvim novu dimenziju ima protivljenje spomenutim blagoslovima u Africi. Osim Malavija, protivljenje su izrazili episkopati Zambije, Kameruna, Obale Bjelokosti, Toga, Ruande, Angole, Sao Tomea, Gane, ali i velike Nigerije. No stvar bi mogla ići dalje. Predsjednik Simpozija biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SECAM) kongoanski kardinal Fridolin Ambongo Besungu pismom se obratio svim predsjednicima biskupskih konferencija da se do sredine siječnja izjasne o stvari kako bi se moglo oblikovati zajedničko stajalište. »Vjerujem da se mi kao pastiri Crkve u Africi moramo jasno očitovati o toj temi kako bismo svojim kršćanima dali jesno usmjerenje«, rekao je kardinal Ambongo Besungu, koji je član Kardinalskoga vijeća, najužega savjetodavnoga gremija pape Franje.
Treba imati na umu da Crkva u Africi brzo raste i da njezin glas u univerzalnoj Crkvi ima sve veću težinu. A ne treba zaboraviti ni to da su pitanja vezana uz homoseksualnost dovela do raskola između globalnoga sjevera i juga unutar Anglikanske zajednice. Kad je riječ o Africi, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da njezini žitelji nametanje takozvanih LGBTQ+ tema općenito vide kao oblik zapadne kolonizacije, što se odrazilo i na percepciju »Fiducije supplicans«.
Za mnoge je deklaracija i dalje samo »prvi korak«
A mnogo toga što se događa sa sjeverne strane Sredozemlja daje im za pravo. Naime, kad se kaže da je u zemljama njemačkoga govornoga područja deklaracija uglavnom pozdravljena, to ne znači da su je svi jednako ocijenili. Biskup Passaua Stefan Oster, primjerice, koji je inače protivnik srljanja u reforme kakvo zagovara njemački Sinodski put, a posebno promjene crkvenoga nauka, pozdravio je dokument u nadi da će zaustaviti polemike o blagoslovima istospolnih parova. Nema sumnje da su deklaraciju u toj nadi prihvatili i mnogi drugi biskupi, koji su izloženi silnomu pritisku. No glavna struja teologa, pa i biskupa u Njemačkoj, pozdravila je dokument kao »prvi korak« ili kao »korak u dobrom smjeru«, tj. kao početak procesa koji bi po mnogima trebao dovesti do toga da se istospolni parovi, kao i rastavljeni i ponovno vjenčani te sve takozvane »seksualne manjine«, u Crkvi osjećaju jednako ugodno kao i bračni parovi. To pak nije moguće bez »revizije« moralnoga nauka o braku i spolnosti, što pak ne bi »prošlo« bez promjene tumačenja kršćanske i biblijske antropologije. Ne treba zaboraviti da se tema blagoslova istospolnih parova od početaka oblikovala te se nametnula upravo polazeći od ideje da se za istospolna partnerstva (ili »brakove« gdje su ozakonjeni) osmisli obred koji bi bio svojevrsni surogat sklapanju kršćanske ženidbe. »Fiducia supplicans« svaku bi takvu usporedbu željela izbjeći. No prve reakcije ne daju baš zaključiti da postoji želja da se deklaracija u cijelosti prihvati ni tamo gdje je glasno pozdravljena. A hoće li najnovije priopćenje kardinala Fernándeza umiriti kritičare, također ostaje vidjeti.
»Ne« blagoslovima istospolnih parova u srednjoj i istočnoj Europi
