Jezikoslovac i povjesničar književnosti Radoslav Katičić, član HAZU-a, u članku pod naslovom »Okanite se zapadnog Balkana – u njemu su samo mali dio Hrvatske i neznatan dio Srbije« pojašnjava što znači pojam Balkan.
»U publicističkom se diskursu našega vremena često pojavljuje dvočlani sklop riječi zapadni Balkan kad se piše ili govori o našim prostorima. Hrvati to ne čuju rado, većinom zato što ne žele da ih smatraju Balkancima ili tako zovu, naprosto ne žele biti Balkanci, ni sjeverni ni južni ni istočni, pa onda ni zapadni. Nikakvi. Pa dvočlani izraz zapadni Balkan ne prihvaćaju kao naziv za išta svoje. Ali to je psihološki problem koji moraju i jedino mogu riješiti Hrvati sami. Oni će to i učiniti čim im svijet oko njih dopusti da kao narod, kao nacija, potpuno dozriju. Ako ne bude tako, oni će punu zrelost svijetu oko sebe otprkositi. Treba samo ozbiljno razmotriti temeljne činjenice. U tijeku novoga vijeka htjeli su Hrvate potpuno potisnuti i ukloniti ih iz kruga europskih nacija. Htjeli su to: Habsburško Carstvo i Kraljevina Ugarska i Osmanska Carevina i Mletačka Republika. Taj popis, kakogod nije iscrpan, i takav je impozantan. Upitamo li se što je danas s tim silama, odgovor je kratak i jezgrovit: Nema ih više. A Hrvati, s kolikim su se teškoćama borili, tu su i imaju svoju državu. To su činjenice, sviđalo se to komu ili ne. Nema dakle dvojbe da su Hrvati sposobni sebi nesklonoj međunarodnoj okolini otprkositi ono što im je važno. A potpuna zrelost kao nacije sasvim nedvojbeno jest nešto takva. U tome dakle imamo razloga za samopouzdanje i optimizam. (…)
To da se Hrvati smještaju na zapadni Balkan ne može ih ne iritirati. A trajna iritacija dovodi do stanja razdražljivosti u kojem je hladno rasuđivanje jako otežano, a bez toga ni na kojem području života nema zrelosti. I time se Hrvatima jako otežava da kao nacija dosegnu potpunu zrelost. (…) Ne misle svi zapadnjaci da su Balkanci doista samo oni karikaturalni likovi kakvima su ih skloni vidjeti i opisivati njihovi jednostrano usmjereni preziratelji. Mnogi su ipak svjesni da je Balkan stvorio i predaje od naraštaja naraštaju visoke vrijednosti kojima mnogi zapadnjaci osobno nisu dorasli. Nikako ne valja prihvaćati da su Balkan, balkanski i Balkanac oznake za drugorazredne ili čak i trećerazredne Europljane. Te su oznake i razlog za ponos te ih treba prihvaćati s nadmoćnim mirom, a ne biti uvrijeđen i ljutiti se kad se one pridaju ičemu hrvatskome. Takvo je reagiranje obilježje potpune nezrelosti nacije. Treba stoga da ga Hrvati što prije i što potpunije napuste. Kad ga ne napuštaju to ih sasvim nedvojbeno svrstava među one koje napuhani samouvjereni Europljani prezirno nazivaju Balkancima. Često i bez pokrića. Još ćemo se dugo i mučno morati hrvati s time i raditi na sebi da se sasvim oslobodimo toga teškog nasljeđa. (…) Tko se bolje upoznao sa životom na balkanskim prostorima dobro zna i ne treba ga uvjeravati u to da se Balkan doista člani na zone prema položaju u prostoru. Pa tako i zapadni Balkan doista postoji kao takva zona. Nevolja je samo što ono što se danas u publicističkom i političkom diskursu tako zove, ne odgovara onome što se pozornom promatraču doista pokazuje kao zapadni Balkan. Zapadni Balkan, naime, ne obuhvaća Srbiju. Njegovo je područje onaj dio Hrvatske gdje se najdulje zadržala osmanska vladavina (Lika, Dalmatinska zagora), Bosna i Hercegovina, Sandžak, Kosovo, Albanija, albanski i grčki Epir i dalje na jug dok se Balkan tamo ne počne razrjeđivati i postaje istočno Sredozemlje.«
Dr. Stjepan Šterc u »7 dnevno« neumorno nastavlja pisati o najvažnijim temama za bolji život nacije. »Zbog ukupne blagdanske atmosfere, zbog demografskih nestanaka i pražnjenja zemlje, zbog svih ovršenih, blokiranih, nemoćnih, nezaposlenih, i svjesnih ljudi, navest ćemo novogodišnje želje: isprika; demokratski izbori u strankama; promjena izbornog sustava; raspisivanje novih izbora; slaganje Vlade po stručnosti, a ne stranačkoj isključivosti; definiranje i javno usvajanje temeljne hrvatske razvojne strategije; postavljanje gospodarstva i stanovništva u funkcionalni odnos; iseljeništvo uključiti u ukupni život matične zemlje; jasno postaviti osnovni državni identitet; demografski potencijal kao temelj domovinske sigurnosti.«
Šterc navodi: »Uglavnom, blagdansko ozračje jednostavno proleti i napusti nas već prvog novogodišnjeg radnog dana suočavanja s hrvatskom stvarnošću, iako pamtimo politička obećanja, želje i najave, po ne znamo koji put opetovano izrečene (ima tome već najmanje 22 godine). Vrijeme je u tom smislu u Hrvatskoj stalo, a od silnih najava bolje budućnosti izgubio se već svaki oblik protesta, bunta i želje za promjenama kod mladih, pa jednostavno biramo odlazak i izazov u zemljama u kojima vrijeme – ipak teče. Napuštaju zemlju kojom vladaju stranačke vojske i u kojoj je izmjena vlasti protestnim glasovanjem na izborima samo promjena stranačkih obilježja, dok Hrvatska i dalje stoji uvijek pokorna i njima na usluzi. Ostali puk izvan toga nije interesna niti sistematska populacija kao uostalom niti njihove želje, vjerovanja, nadanja, stavovi, svakodnevne egzistencijalne borbe sudaranje sa sustavom i slične trivijalnosti na koje se ne treba niti osvrtati u stabilnim stranačkim okvirima. Trgovanje pod svaku cijenu, bez osnovnih političkih, društvenih, svjetonazorskih i sličnih kompatibilnosti ima isključivu i jedinu namjenu – ostati na vlasti makar i po cijeni pražnjenja i nestanka Hrvatske. Brisanje političkih i inih različitosti i pritom potpuno zanemarujući bilo kakve ozbiljne kriterije, osim stranačke pripadnosti, malo tko razuman i dobronamjeran u Hrvatskoj može prihvaćati i mirno promatrati. Privid stvarnosti u Hrvatskoj i vremena koje stoji, nažalost nije stvarnost, jer vrijeme i dalje odlazi, a s njim odlazi i najvrjednije što imamo.«
