Nema više rasprave treba li ili ne treba odbaciti kunu, je li to dugoročno dobro ili nije; u Hrvatskoj se 1. siječnja 2023. godine uvodi euro. Za psihičko zdravlje svih, i zastupnika, ali posebice protivnika toga procesa, najmudrije je prihvatiti to kao činjenicu i tražiti i isticati dobre strane toga prijelaza. Kako bi proces prošao što bezbolnije i uza što je moguće manje trenja, potrebno je dobro se pripremiti. Pred institucijama i poduzećima velik je posao, ali i pred građanima, koji ne smiju i ne mogu odbaciti odgovornost za svoju (ne)informiranost. Osobito se to odnosi na one elegične koji sa sjetom motre propast monetarne suverenosti, poluge kojom se Hrvatska nikad nije ni pokušala koristiti – do te mjere da neki čak tvrde da ta poluga nikad nije ni postojala. Uvijek je postojala mogućnost postupnoga strateškoga ojačanja domaće valute, moglo se pokušati, ali nije, no to je sad svršena priča; čuvajući spomenuto psihičko zdravlje sad valja staviti ružičaste naočale (»Made by HNB«) i promatrati samo pozitivno, nadati se najboljemu.
Mnoga su pitanja koja građani postavljaju, za neka čak ne znaju ni da ih imaju, a tek će ih krenuti postavljati. Ovdje će se pokušati dati odgovori na samo neka od njih. Važno je naglasiti da se za sve upite gdje se traže službena tumačenja, odnosno pravno obvezujući odgovori, zainteresirani trebaju obratiti Hrvatskoj narodnoj banci ili eventualno Ministarstvu financija, ne »Glasu Koncila«. Ovdje će se nastojati dati samo opća, u nekim elementima subjektivna viđenja autora o cijelom tom postupku. Sretno nam bilo svima!
DOBRO JE ZNATI – Vladavina novca
Ne mora. Točnije, trebala bi, ali nigdje nije definirano u kojem točno roku. To može biti 2023., ali i 2223. U nas je odlučeno da to bude 1. siječnja 2023.
Ništa u životu nije sigurno, osim smrti i poreza. No budući da je zamjena valute gigantski posao, vjerovati je da mjerodavne institucije u Hrvatskoj ne bi započele s tehničkim i logističkim detaljima da nisu dobile mig iz Europske unije. Iako to još nije službeno »zapečaćen« i potvrđen datum, činjenica je da mu se nitko iz vrha EU-a nije suprotstavio ili ga doveo u pitanje, pa se čini da se ovdje može primijeniti ona latinska »Qui tacet, consentire videtur« – šutnja je znak odobravanja. U svakom slučaju, odluka o tome bit će uskoro donesena.
Novčanice će se izrezati i reciklirati, a kovanice pretaliti. Ništa se ne baca.
7,5345.
Ne, tečaj od 7,5345 mora se rabiti za sve kupnje, prodaje, transakcije i konverzije. Ako se tko bude koristio bilo kojim drugim tečajem koji je za građane i/ili poduzeća nepovoljniji, bit će kažnjen.
Ako tečaj na tržištu prije uvođenja eura padne ispod 7,5345, onda se isplati prije mijenjati novac. Npr. ako tečaj prije kraja godine u nekom trenutku padne na 7,5200, isplati se prije kupiti eure jer bi tada trebalo dati 7520 kuna za 1000 eura, a po tečaju konverzije treba pružiti 14,50 kuna više za istih 1000 eura. Da bi tko eventualno zaradio 100 kuna na ranijoj konverziji 1000 eura, tečaj bi morao pasti 1,33 %, odnosno na 7,4345. Koliko je to vjerojatno, drugo je pitanje.
Ne ispunjava, ali to ionako nije presudno. Neispunjenje uvjeta nije zaustavilo ni neke druge članice pri uvođenju eura. Jedinstvena valuta ionako je prije svega politički projekt većega ujedinjenja članica Unije, a tek potom ekonomski instrument. No u situaciji političke nestabilnosti i nesigurnosti koja je eskalirala invazijom Rusije na Ukrajinu, za Hrvatsku nije zgorega još se više podvući pod zajednički europski kišobran.
Ne. Nitko nikad nije napustio euro, niti je bio »izbačen«. Ako nije Grčka, ne će ni Hrvatska.
Pitanje je jednostavno, ali odgovor nažalost nije. Poznato je da su banke u Hrvatskoj emitirale kredite denominirane u pravilu u eurima (odnosno uz valutnu klauzulu), iako posljednjih godina sve češće i u kunama. Pritom su kamatne stope u kunama (na isti kredit i uz iste sve ostale kreditne uvjete) uglavnom bile više. To se opravdavalo povećanim valutnim rizikom, tj. time da se kuna smatra rizičnijom valutom od eura, pa su u skladu s tim i kamatne stope za dužnike u kunama bile više.
Prelaskom svega na euro, tako i kredita koji su bili u kunama (bez valutne klauzule), valutnoga rizika više ne će biti te bi bilo logično i razumljivo očekivati da banke spuste kamatne stope na kredite prethodno emitirane i denominirane u kunama, tj. da ih umanje za smanjeni valutni rizik. No to se (najvjerojatnije) ne će dogoditi, jer će prethodno ugovorena kamatna stopa i sve ostale odredbe ugovora o kreditu vrijediti i nakon uvođenja eura.
Preračunavanje glavnice iz kuna u euro banka će izvršiti po tečaju konverzije (7,5345). Ako je kredit bio ugovoren uz fiksnu kamatnu stopu, kamatna stopa svakako će ostati ista, dakle ne će biti manja. No ako je kredit bio ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu, to znači da se kamatna stopa sastoji od dviju komponenata. Prva je marža, tj. profit, zarada banke koja bi morala biti fiksna, a druga je promjenjivi (varijabilni) dio koji se temelji na nekom od dopuštenih varijabilnih parametara. Među dopuštenim su parametrima nacionalna referentna stopa (NRS) u kunama i prosječna kamatna stopa na depozite građana u kunama. Stoga, varijabilna kamatna stopa koju plaća dužnik zbroj je promjenjivoga parametra i marže banke, a marža bi morala ostati fiksna. Umjesto sadašnjih promjenjivih parametara u kunama uvest će se istovrsni, samo što će biti u eurima; dakle NRS u eurima, prosječna kamatna stopa na depozite građana u eurima. U svakom slučaju kamatne stope ne bi se smjele povećati, i ako bi novi eurski parametar bio viši od prethodno primjenjivanoga parametra u kunama, marža banke morala bi se smanjiti za iznos razlike kako bi kamatna stopa koju plaća dužnik ostala ista.
Stoga, kamatne stope na kredite s fiksnom kamatnom stopom morat će ostati iste, a kamatne stope na kredite s promjenjivom kamatnom stopom ili će ostati iste, ili će se možda čak i smanjiti. (Veliko možda.)
Ipak, ostaje pitanje koliko će aktivno i koliko dugo HNB voditi brigu o tome da očekivano smanjenje eurskoga parametra (a ako ga ne bude, važan argument za uvođenje eura otpada!) ne bude kompenzirano višim profitnim maržama za banke. Naime, u hrvatskom financijskom sustavu već je bilo viđeno da se smanjenje varijabilnoga parametra kompenzira povećanjem marža, što je dovelo do toga da klijentima troškovi nisu smanjeni (podsjetnik: iskustvo s Raiffeisen Leasingom).
Jasno da ne treba. Zamjenu treba obaviti u roku od šest mjeseci. I poslije toga bit će moguće obaviti konverziju kuna za euro, ali to onda više ne će biti besplatno.
Građani će bez naknade moći zamijeniti sto novčanica i sto kovanica po jednoj transakciji. Ako u jednoj transakciji netko želi zamijeniti više od toga, moći će, ali će mu za to banka smjeti naplatiti naknadu. Time se građane želi potaknuti da se fizički novac izvadi iz madraca i čarapa i položi na bankovni račun prije konverzije, jer će se konverzija novca na računima raditi automatski. Bit će zabavno promatrati kako će novac pokušati oprati oni koji su ga stekli »na crno« i držali kod kuće.
U razdoblju od dva tjedna nakon uvođenja eura živjet će se u paralelizmu: smjet će se plaćati i kunama i eurima, a trgovci će smjeti vraćati novac i u kunama ako u tom trenutku nemaju eura.
Novčanice su za sve članice iste i ne postoji hrvatski dizajn »papirnatih« novčanica (zapravo nisu papirnate, nego pamučne). Dvije su serije novčanica. Prva, inicijalna iz 2002. godine, i novija iz 2013. koja se po bojama i dizajnu doima nešto šarenijom, i kod koje nema novčanice od 500 eura, iako je petstotka još u optjecaju i nije prestala vrijediti. (Na mnogim prodajnim mjestima u Europi ne prihvaćaju novčanice velikih apoena jer trgovci žele smanjiti rizik primanja krivotvorina, premda je euro u postotku jedna od najrjeđe krivotvorenih valuta u svijetu.) Na novčanicama su prozori – kao simbol otvorenosti, i mostovi – kao simbol komunikacije. Prozori i mostovi nisu slike nekih stvarnih objekata, nego stilizirane ilustracije pojedinih razdoblja, od klasike do moderne. Najavljena je i treća serija, tamo negdje od 2024., ali o tom potom.
Što se kovanica tiče, tu je temu bolje ne otvarati. Sramota je. Treba samo napomenuti da se sve kovanice svih članica jednako prihvaćaju, i ne postoji »grčki« i »njemački« euro koji bi se prihvaćao samo u Grčkoj ili samo u Njemačkoj. Lica su svagdje ista, a naličja kovanica određuje svaka država članica samostalno. Tako će se u hrvatskim blagajnama i novčanicima naći kovanice raznih naličja, i trebat će vremena dok se priviknemo i naučimo koja je koja kovanica, bez obzira na dizajn.
Budući da će cijene biti istodobno, paralelno iskazane i u kunama i u eurima četiri mjeseca prije uvođenja eura te još godinu poslije, sve promjene cijena trebaju pratiti sami potrošači. To je vrlo važno i o tom treba govoriti već sad, na vrijeme. Trgovac nema obvezu fiksirati cijene i smije ih mijenjati, ali ih ne smije povećavati samo zbog uvođenja eura. Ako to učini, potrošači ga smiju, mogu i trebaju prijaviti Državnomu inspektoratu. Praćenje izmjena cijena ne će biti lako jer ima podosta iznimaka kod kojih trgovci ne će morati iskazivati cijene i u kunama i u eurima.
Znajući kreativnost i dovitljivost naših poduzetnika, moguće je da će neki od njih podignuti cijene neposredno prije uvođenja dvojnoga iskazivanja tih cijena tako da se unaprijed ograde od dizanja cijena. Dodatna dimna zavjesa bit će inflacija, koja se zahuktala baš sad kad ne treba, tako da će mnogi dizanje cijena opravdavati njome. No treba prihvatiti realnost; ako je u daleko uređenijim državama bilo vidljivo povećanje cijena kod prelaska na euro, teško da će Hrvatska tu ostati pošteđena. Pritom će se statistike poslije računati tako da ispadne da je sve to samo »pogrješna percepcija« građana, svojevrsna kolektivna halucinacija.
Vježbom. Postojat će razdoblje u kojem će se sve cijene izražavati paralelno u objema valutama, ali svejedno će trebati podosta aritmetičke gimnastike koju jednostavno treba vježbati.
Velik izazov bit će psihološki moment i pojam vrijednosti novca općenito. Ako mnogima danas nije problem zanemariti dvadeset lipa kada kupuju nešto po 1,80 i ostaviti dvije kune blagajnici bez traženja povrata, s eurima će biti drukčije. Dvadeset eurocenta više je od kunu i pol, a ostaviti kunu i pol blagajnici nije nešto na što je većina tek tako spremna.
Vrjednovanje bilo čega po cijeni od deset psihološki nije isto što i vrjednovanje po 1,33. Svi ljudi s deset prstiju na rukama imaju urođenu predispoziciju cjenovno vrjednovati robu i usluge na dekadskoj bazi, u deseticama i stoticama. Poimanje vrijednosti desetice i stotice osnova je za uspoređivanje cijena. No tečaj konverzije kuna u eure takav je kakav jest, »čupav«, i nešto što vrijedi stotinu, postat će nešto što vrijedi 13,27. Pedeset lipa za povrat ambalaže bit će »samo« sedam eurocenta. Nekima će to izgledati kao velik gubitak vrijednosti, iako će se samo mjerna jedinica izmijeniti. Trebat će vremena da se plaće i mirovine koje će se primati u eurima uredno rasporede na mjesečne troškove prema prethodno uhodanomu ritmu.
Kamo sreće! Euro je samo vozilo. Nadati se može da će to vozilo trošiti manje goriva (da će kamatne stope dugoročno biti niže), ali odredište putovanja i način vožnje određuje vozač. Svi strukturni ekonomski problemi ostat će potpuno isti.
Svi poduzetnici koji su dosad imali velike negativne tečajne razlike, a najviše banke. Banke su logični promicatelji prelaska na euro jer će se njima dugoročno smanjiti troškovi poslovanja. Hoće li banke smanjenje troškova poslovanja iskoristiti za povećanje razlike prihoda nad rashodima, odnosno za povećanje dobiti za (strane) vlasnike, ili će smanjenje troškova iskoristiti za umanjenje provizija, naknada i drugih troškova koje obračunavaju svojim klijentima? Na to pitanje neka svatko za sebe ponudi odgovor.
Treba uzeti onaj kredit kod kojega je niža efektivna kamatna stopa, neovisno o valuti.
