Dobila sam preporuku za upotrebu akupunkturne narukvice za samomasažu te sam je nabavila i redovito je nosim. No jedna Bogu posvećena osoba sugerirala mi je da bih trebala blagosloviti tu narukvicu da se s nje skine urok. Što mi je činiti? Molim Vas pomoć…
Anka P.
Na slična smo pitanja u našoj rubrici već imali prilike odgovarati, a i u Vašem bismo slučaju prvo htjeli znati jeste li akupunkturnu narukvicu dobili po liječničkoj (ili nekoj drugoj) preporuci jer se terapija akupunkturom provodi i u nekim hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama (pisali smo o tzv. »ambulantama za bol«) te ju propisuje isključivo liječnik. Kao i u tom odgovoru ističemo ono što stoji na službenim stranicama »Hrvatskoga areopaga – Centra za međureligijski dijalog« Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Prema tom izvoru, akupunktura je drevni kineski medicinski sustav liječenja, a u novije ga vrijeme primjenjuju i liječnici na Zapadu. »Temelji se na uvjerenju da suptilna energija struji tijelom, a to je povezano s kozmičkim principima yina i yanga. Yin se povezuje s tamom, mjesecom, pasivnošću, blagošću, ženskim principom; yang označava sunčano svjetlo, aktivnost, muški princip, tvrdoću. Ravnoteža tih energija u ljudskom tijelu utječe na zdravlje odnosno na bolest. Iscjeljivanje akupunkturom djelomično mijenja tokove tih energija, ubadanjem igala na ključne točke, tijekom promjenljivih vremenskih perioda.« Kako navodi dr. fra Josip Blažević, »bilo koja terapija uvijek je usmjerena prema iscjeljenju i ublažavanju boli, bilo terapeutskim postupkom ili farmaceutskim pripravkom«, no »načini iscjeliteljskoga zahvata mogu se zasnivati na radikalno različitim antropologijama«, a dr. Blažević tumači da nije samo pitanje može li se primjenjivati aromaterapija, kristali, akupunktura, nego je problem pozadina tih terapija. Don Damir Stojić ističe da se akupunktura danas može proučavati posve odvojeno od njezine religijske pozadine te da je Irska teološka komisija u dokumentu »Katolički odgovor na fenomen New Agea« (1994.) izjavila: »Osnovni princip u ovom pitanju je da ove prakse nisu u sebi negativne, i da ih izdvojene iz njihova izvornoga konteksta mogu prakticirati i katolici s dužnom pažnjom«, ali dodaje: »Naravno, učinkovitost akupunkture još nije dovoljno istražena, tako da se nju nikada ne bi smjelo pretpostaviti službenomu medicinskomu tretmanu jer bi to značilo svjesnu ugrozu zdravlja.« Predlažemo Vam da razmislite o tim tumačenjima i razgovarate sa svojim župnikom ili svećenikom od povjerenja.
Kakav bi trebao biti kršćanski način oproštaja od životinja, kućnih ljubimaca kada uginu? Jasno mi je da se čovjekovo dostojanstvo ne može mjeriti sa životinjom, no i ona ima pravo biti pokopana, zar ne? Postoji li molitva Crkve za ukop životinja?
Zagrepčanin
Čovjek je oduvijek vezan uz »svoje« životinje, bilo da je riječ o radnim životinjama ili životinjama od kojih se živjelo kroz stoljeća, bilo da je riječ o kućnim ljubimcima. Biblijski gledano, i čovjek i životinje su Božja stvorenja, a u Knjizi Postanka je zapisano: »Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on« (Post 2, 19-20), pa taj dio biblijskoga izvještaja naglašava čovjekovo dostojanstvo u odnosu na životinje. Međutim, biblijski tekstovi na mnogo mjesta daju do znanja da se čovjek mora brinuti za životinje i da se prema njima mora odnositi u skladu sa svojim dostojanstvom i da ih ne smije mučiti ni dopustiti da trpe. Isto tako, kada životnija ugine, dužni smo ju pokopati kako priliči, i to zbog svojega dostojanstva, no Crkva nema obred za pokop životinja premda nam je razumljivo da se psihološki vežemo uz svoje životinje koje su isto Božja stvorenja. Danas, kada se općenito ističe ta povezanost između čovjeka i životnije, treba reći da postoji ta bitna razlika između čovjeka i životinje, no i životinja ima osjetni život – miče se, pamti, želi, vodi se urođenim instinktom. No jedino čovjek ima neumrlu dušu i zato mi molimo za svoje pokojnike, za ljude.
