Posljednji događaji, koji se zbivaju u još uvijek pandemijskom razdoblju, od prirodnih katastrofa u Češkoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj (snagu velike nepogode osjetili su pod naletom tuče i područja Požeške biskupije) pa do »vrijednosnih tornada« koji su kulminirali nakaznim izvrtanjem vrjednota u »Matićevu izvještaju«, a onda i Rezoluciji Europskoga parlamenta koja pobačaju i prizivu savjesti pristupa kao pretplati na mobilne usluge, dovoljni su razlozi da se shvati da se svijet više ne nalazi u nekoj političkoj ili društvenoj krizi, nego i u krizi prirode i svega prirodnoga kao temelja i uvjeta opstojnosti čovjeka i društva. Crkva na čelu s papom posljednjih je dana, čini se, krenula u duhovnu akciju čija je narav neshvatljiva svjetskim centrima moći koji generiraju ideološko razmnažanje. Tu »akciju« ne treba promatrati kao neke akcijske planove kakve objavljuju vlade i društveni stožeri. Radije bi se, vojničkim govorom, moglo ovako sažeti: ako se danas, kako često tvrdi papa Franjo, treći svjetski rat vodi u dijelovima, i duhovne se bitke moraju voditi u dijelovima u tom istom svijetu u kojem se vode ratovi. Da se u bitke krenulo daje naslutiti nekoliko događaja – a moglo bi ih se nazvati i lipanjskim strategijama – koji su se, teško slučajno, dogodili baš oko proslave svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i sv. Pavla koje štuje baš čitav kršćanski svijet.
Prva je crkvena strategija nadvladavanja prirodne i društvene krize ubrzani rad na kršćanskom jedinstvu, koje svijetu uvijek donosi samo dobro. Pred izaslanstvom Ekumenskoga carigradskoga patrijarhata papa Franjo je, dan uoči Petrova, poručio: »Nije li možda kucnuo čas da se, uz pomoć Duha, dadne dodatan zamah našemu putu kako bi se srušile stare predrasude i konačno prevladala štetna rivalstva? Ne zanemarujući razlike koje će se morati prevladavati dijalogom u ljubavi i istini, ne bismo li mogli započeti novu fazu odnosa među našim Crkvama, prožetu snažnijim zajedničkim hodom, željom da se učine stvarni koraci naprijed, istinskim osjećajem odgovornosti jednih za druge?« Papa ne dvoji da bi takvo snažnije zajedništvo bilo velik znak nade za svijet i ohrabrenje na putu prema sveopćemu bratstvu i pomirenju.
Druga je strategija osnaživanje jedinstva, ali i unutar Katoličke Crkve, pogotovo s Crkvama istočnoga obreda koje djeluju na europskom kontinentu. Tomu bi mogao posvjedočiti i milosni događaj kad je istoga dana u Rim, kad i ekumensko izaslanstvo, Papi došla čudotvorna ikona Gospe iz Klokočeva iz Slovačke. Pročelnik Kongregacije za istočne Crkve kardinal Leonardo Sandri tom se prigodom osvrnuo na nedavni ideološki udar koji se dogodio u Europskom parlamentu. »Europa naših dana usred svjetske krize bez presedana, gdje nije ugroženo samo javno zdravlje, nego i rad i zaštita najslabijih slojeva, nalazi vremena da bi odobrila izvještaj koji pobačaj definira kao temeljno ljudsko pravo!« zavapio je kardinal i time prokazao nastojanja iz parlamentarne većine.
Treća je lipanjska strategija bliska prethodnoj, a tiče se osnaživanja kršćanske obitelji i vrjednota koje ona nosi za čitav svijet. Ona se počela provoditi, opet nikako slučajno, baš uz ikonu svete Obitelji koja je u nedjelju 27. lipnja krenula na hodočašće po Bliskom istoku, po prostoru ranjenu nemirima i sukobima interesa koji traju već desetljećima. Ključno je, međutim, da će se pojedini narodi Bliskoga istoka, od Jeruzalema preko Egipta do Libanona, posvetiti upravo – svetoj Obitelji. Ako se ta pobjeda dogodi ondje gdje je izvor mnogih svjetskih nemira, svima se piše dobro.
