Za Tereziju molitva je susret u ljubavi i istini: u Božjoj i čovjekovoj istini. U molitvi Bog se molitelju otkriva, objavljuje mu svoju istinu: da ga ljubi i da mu se daruje. »Bog je prijatelj darivanja«, ističe svetica. »On se ne umara u darivanju«, i to »bezgraničnom«. On traži onoga komu će se darivati.
U molitvi čovjek otkriva, upoznaje i samoga sebe. Moliti znači »ući u svoju nutrinu«, »upoznati sebe: svoje bogatstvo, svoju bijedu, svoje moralno stanje«. Terezija će reći da je upravo u molitvi vidjela žalosni put kojim je išla. Osim što je osobni susret, molitva je i »preobražavajući susret«: ona mijenja čovjeka; čini ga novim. Najbolja molitva nije ona u kojoj molitelj doživljava ugodna zadovoljstva, nego ona koja pomaže da se raste u krjeposti. To je autentična molitva! Stoga, dovoljno je promotriti život pa da se uvidi je li molitva istinska. Dakle nisu ugodni i slasni doživljaji ni određeni darovi poput ushita i viđenja ti koji govore o autentičnom rastu molitve, nego je to poniznost. Ako se raste u poniznosti, znak je da se autentično moli.
Budući da je susret prijateljstva, molitva je otvorena rastu i razvoju. Rasti u molitvi znači rasti u prijateljstvu s Bogom, a to onda znači i duhovno izrastati. Terezija o toj dinamičnosti molitve govori slikovitim jezikom usporedaba. U autobiografiji Moj život opisuje razvoj molitve kroz različite načine navodnjavanja vrta. Razlikuje četiri načina navodnjavanja. Prvi je grabiti vodu iz bunara, što je po sebi stanoviti napor. Drugi je izvlačiti vodu kolutom koji vuče mazga, što nije teško, a dobiva se više vode. Treći je provesti vodu iz rijeke ili potoka u vrt. Vrtlar se manje napreže, zemlja se bolje natapa i ne treba dodatno zalijevati. Posljednji, četvrti je način kada pada kiša: Gospodin natapa sve, molitelj ne mora ništa činiti. To je najbolja mogućnost.
Onaj dakle tko se počinje vježbati u molitvi je poput onoga koji grabi vodu iz bunara. Budući da je do tada bio navikao živjeti rastreseno, njemu je sada napor sabrati se. Takav treba polako pokušavati biti sam, tražiti tišinu, usredotočiti misli na Boga. Ako ustraje, malo-pomalo će napredovati i uočavati Božje djelovanje, koje će sve više rasti. Posao vrtlara (čovjeka) bivat će manje zamašan, a plod unatoč tomu bolji. U toj usporedbi uočava se porast Božje djelatnosti, a usporedo s njom raste pasivnost čovjeka. Tu pasivnost međutim treba shvatiti kao aktivnu pasivnost, kao sve veću raspoloživost za Boga.
