Od svih klišeja žutoga tiska najmanje veze s nebesima ima prizemni kompliment »građena kao anđeo«. Naime, za razliku od zloduha, nebeski se duhovi biblijskim osobama ukazuju samo u muškom liku, a i tjelesna im je građa podjednako daleko od senzacionalističke senzualnosti i od tabloidne delikatnosti. Iz Kristovih je riječi, doduše, jasno da duh »tijela i kostiju nema«, pa ni Pavao »tjelesa nebeska« ne povezuje s anđelima; no čak i tijela kojima se dusi služe na zemlji odsijevaju nezemaljskim sjajem. Kao dokaz dostaje tek navesti tvari kojima su prispodobljene anđeoske pojave: mjed i zlato, krizolit i safir; žeravicu i ugljevlje, baklje i zublje; oganj i plamen, oblak i munje; snijeg i dugu, zvijezde i sunce. Zaodjevene bjelinom levitskoga lana ili urešene šarenilom svećeničkoga oplećka – oniksom, topazom, dijamantom, jaspisom i smaragdom – anđele vazda odaje bljesak kovine ili žar vatre, u što se u letu uvjerio i Ezekiel.
Premda se svećenički prorok često družio s kerubima, izgled anđela koji ga je za kosu prenio u Jeruzalem umnogome se podudara s Danielovim viđenjem arkanđela Gabriela. A smatra se da je upravo Gabriel temom ruske ikone čija se posebnost osim u drevnosti očituje – u kosi.
Za kovinu kojom je u assisto tehnici uresio »Anđela zlatnih vlasi« Olisej Petrovič nadahnuće je, istina, mogao pronaći i izvan proročkih knjiga, koje je kao novgorodski župnik dobro poznavao. Ali vatreno oko sred arkanđelova čela nagoviješta da se Sava Grk – kako mu je glasilo monaško ime – ugledao baš u riječi proroka izgnanstva. Povjesničari ikonopiščevo anđeosko umijeće objašnjavaju tvarima pronađenima u njegovoj radionici: bakrom i srebrom, živom i olovom, hematitom i glaukonitom, jantarom i sumporom. Kritičari ga pripisuju očaravajućoj sjeti bademastih očiju, trijumfu bizantske mekoće. A vjernici? Nezemaljski plemenitim uvojcima.
Nije slučajno što umjetnički prikazi plemenite Eržebet Arpadović ističu čar princezinih uvojaka. Najpoznatija mađarska svetica – preminula 1231., istom kada i Olisej Grk – iz skromnosti se nije resila vijencima ni dijademima, ni vrpcama ni pletenicama, a u molitvi je priznala da za oživljenje pokojnoga supruga Ludovika usuprot volji Svevišnjega »ne bi dala ni dlake s glave«. No sveta Elizabeta Ugarska ipak je znamenitija po tuđim vlasima: po kosi koju je oprala jednomu gubavcu na podsmijeh svojim dvorjanima; po uvojcima koje je ošišala jednoj ljepotici privoljevši je da joj se pridruži u svjetovnom franjevaštvu. Zbog rasipnosti za siromahe obitelj ju je čak i izgnala, ali »anđeo ljubavi« žestinom se pokore vinuo iz sjete. Možda baš zato što ga je izgradila svakovečernja molitva: »Neka me dvanaest anđela prati u san: dva uz glavu, dva uz bok, dva uz stopala; dva da me pokriju, dva da me čuvaju, dva da me povedu u raj.«
