Ma koliko se posljednjih dana na to gledalo s tehničke strane, malo se uzimalo u obzir koliko će dalekosežne u Hrvatskoj biti društvene posljedice odluke koju je, na hrvatski zahtjev, donijelo Vijeće Europske unije od 12. srpnja o ulasku Republike Hrvatske u tzv. europodručje. Tom odlukom potvrđeno je da će kunu kao hrvatsku valutu definitivno od 1. siječnja 2023. zamijeniti euro.
Neprijeporno je da je uvođenje eura zapravo kompromisno odricanje od monetarne suverenosti kako bi se ostvarile brojne ekonomske prednosti, i opravdano je o tim prednostima informirati javnost. No istodobno je premalo bilo u svijesti da je euro kao jedinstvena europska valuta zapravo politički projekt. Upita li se stručnjake, oni će lako potvrditi da je eurozona još uvijek disfunkcionalna monetarna unija jer države članice nemaju integrirani, jedinstveni proračun i ekonomsku politiku, a kamoli zajedničke, standardizirane porezne sustave i socijalne politike. Države članice eurozone, naime, nemaju iste stope PDV-a, od zemlje do zemlje drugačije su plaće, mirovine i socijalne naknade… Stoga se može složiti s ocjenom stručnjaka da je euro ponekad više sredstvo političke integracije kontinenta nego ekonomski alat, pogotovo u današnjim okolnostima.
Uvođenje eura u Hrvatskoj nedvojbeno je politička odluka vladajućih jer osim zabave s izgledom kovanica o tom se pitanju nije previše iz struktura vlasti željelo opterećivati hrvatske građane, a kamoli da je o monetarnom odricanju dijela suvereniteta provedena kvalitetnija javna rasprava, ili ne daj Bože referendum. Nije bezrazložno tvrditi da je sadašnja vlast ponekad skupo plaćala ustrajnost u donošenju odluke o prelasku na euro i nije isključeno da su oni kojima taj prijelaz ne odgovara, sustavno, mjesecima, stvarali pritiske kako do toga prelaska ne bi došlo ili da, ako dođe, konverzija njihovih upitno stečenih kuna u eure bude za njih što bezbolnija. Trebalo bi ispitati koliko je nedavna ostavka hrvatskoga ministra financija posljedica pritisaka koji su se događali i pritisaka koji će slijediti u sljedećim mjesecima, kada bude trebalo opravdati podrijetlo imovine pojedinaca i čitavih struktura. Hoće li se ponovno pokazati da su hrvatske vlasti u stanju donositi reforme i obračunavati se s avetima iz ne tako davne prošlosti samo ako to generira i kontrolira netko izvana?
Ozbiljnost s kojom su se institucije vlasti u posljednje dvije godine posvetile uvođenju eura morala bi se pokazati i u kontroliranju društvenih posljedica toga projekta od nacionalne važnosti. Gotovo bi se moglo reći da je manji problem hoće li netko iskoristiti gužvu pa dignuti cijenu proizvoda za koji cent jer to su još uvijek sitne ribe u odnosu na velike igrače. Ima razloga propitivati, na primjer, zašto je baš sada i tko baš sada čini da u Hrvatskoj cijene nekretnina idu iznad europskoga prosjeka. Ili još izravnije, postaje li tržište nekretnina u Hrvatskoj velika praonica upitno stečena novca? Opravdana su pitanja kako će se sve viša stopa inflacije odraziti na živote građana kojima je svejedno hoće li novce koji malo vrijede podizati na šalteru ili bankomatu. Koje će strukture bdjeti da siromašni građani ne propadnu; koje će pratiti da na financijskom udaru ne budu obitelji s više djece, samohrani roditelji, umirovljenici… Jesu li poznati mehanizmi kontrole? Pitanje uvođenja eura prvorazredno je pitanje koje se tiče čitavoga društva, ne samo politike ili pravosuđa. Društvo ima pravo znati može li žrtvovanje kune iskupiti grijeh struktura.
