Molim pojašnjenje kronologije događaja od Isusova rođenja do prikazanja u Hramu. Ubrzo nakon rođenja pobjegli su u Egipat, a pet tjedana kasnije, nakon prikazanja, vratili su se u Nazaret? Znači da su u Hram na prikazanje i došli iz Nazareta? Koliko su dugo bili u Egiptu? Do Herodove smrti. Koliko je Isus bio star na prikazanju? Gdje je bio obrezan? U Betlehemu?
Čitatelj iz Zagreba
Kao što i sami vjerojatno znate, evanđelistima »u prvom planu« nije bilo pisati kronologiju događaja nego prenijeti radosnu vijest da je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu koji je mučen, umro i pokopan za spas svijeta i svakoga čovjeka. Kada bismo evanđelju pristupali tako – kronološki, kako nas i Vi pitate – onda bismo se mogli i zapitati je li »Isus pao s neba«, jer dok Luka – na primjer – opisuje Isusovo rođenje i djetinjstvo, Marko započinje s njegovim krštenjem na Jordanu, pa A. Pitta u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« tumači da su prostorno-vremenske rekonstrukcije i elementi koje o njima imamo »odveć neodređeni i često proturječni, ako se međusobno sučele, zbog čega su često promašeni pokušaji kojima bismo, pomoću konkordancije evanđelja, mogli identificirati mjesta i utvrditi etape Isusova života u vremenskom slijedu«, pa za to iznosi i primjer: u Ivanovu evanđelju Isus često navraća u Jeruzalem, a u Lukinu evanđelju samo jednom putuje u Jeruzalem. Zaključno, trebamo voditi računa o tome da evanđelja nisu klasična biografija i prema A. Pitti »njima nedostaje jedno od temeljnih načela klasične historiografije, a to je jedinstvo prostora i vremena«, jer su ona svjedočanstvo prve zajednice i prve Crkve o događaju i osobi Isusa Krista te »mada evanđelja ne niječu povijesnu vrijednost Isusova života, ona ipak imaju za cilj pomoću iste povijesti potaknuti slušatelje i čitatelje svih vremena na obraćenje«.
Poštovani, od kada i po kojem pravu oni koji su vjenčani, tj. sklopili brak u Crkvi, a više nisu zajedno, svatko osnovao svoju obitelj ili živi u izvanbračnoj vezi, i nadalje mogu ići na svetu pričest, a brak, tj. zajednica kao takva nije poništena kao nevaljana od strane crkvenoga suda? Konkretan je primjer u našoj župi gdje jedan bračni par nije zajedno već više od 30 godina, a jedan od supružnika i dalje ide na pričest, a drugi ne ide na pričest ni u drugoj župi gdje živi. Brak je samo državno razriješen/razveden, ali ne i crkveno proglašen nevaljanim, po saznanjima.
H. I.
Načelno ćemo samo reći da na temelju paušalnih tvrdnja »po saznanjima« nije moguće odgovoriti na Vaše pitanje, jer bismo i mi sami »bacali perje« (mogućega ogovaranja i tračanja). Zato smo iz Vašega pitanja ispustili i prezimena osoba koja ste spominjali, kao i župu u kojoj žive. Cilj nam nije odgovoriti na Vaše pitanje, nego opomenuti svakoga od nas vjernika da je za druge, posebno za one za koje mislimo ili smo »čuli« da ne žive u skladu s crkvenim naukom, potrebno moliti, a da je grješno o njima širiti bilo kakva nagađanja, pa i moguće neistine. No grješno je i ogovarati i klevetati i to svaki vjernik ispovijeda u sakramentu pomirenja.
Uz nedavno proslavljeni blagdan bl. Stepinca pročitala sam da je njegovo tijelo kod ekshumacije bilo raspadnuto, jer nije bilo balzamirano. Zar nije odlika svetaca da su njihova tijela neraspadljiva, kao što je to primjer s Leopoldom Mandićem kojemu smo se klanjali u Splitu?
Čitateljica
Upravo u prošlom broju našega tjednika mogli ste pročitati tekst »Stepinčeve relikvije i moći. Blaženi Stepinac i po svojem fizičkom tijelu ‘živi’ među vjernicima diljem svijeta« u kojem naš novinar Ivan Tašev ističe da se u »lipnju 1993. godine pristupilo prepoznavanju smrtnoga tijela kako bi se utvrdila autentičnost njegovih zemnih ostataka«, a tada je postulator kauze mons. dr. Juraj Batelja zapisao da »Stepinčevo tijelo nakon smrti nije bilo balzamirano pa su nakon ekshumacije učinjene temeljite analize i dobiven je uvid o stanju zemnih ostataka, oni su registrirani te uz prigodnu povelju stavljeni u dva nova limena lijesa i zapečaćeni«, što potvrđuje ono što ste i Vi napisali. No neraspadnuta tijela nisu »obilježja« svih svetaca i u povijesti Crkve mnogi su ljudi – muškarci i žene – koji su umrli na glasu svetosti proglašeni svetcima i sveticama, pri čemu je činjenica da ako je neko tijelo ostalo neraspadnuto, to ne može i nije dovoljan razlog da ga se proglasi svetim ili blaženim. U postupku proglašenja svetim ili blaženim to se ne smatra čudom, nego se čudo mora dogoditi nekomu nakon preminuća (potencijalnoga) svetca ili blaženika. No svakako neraspadnuta tijela svetaca nama mogu predstavljati duhovni znak i zbog toga se o njima mnogo i govori i piše.
