Poštovani prijatelji, hvaljen Isus i Marija! Treba mi mala pomoć… Gdje u Bibliji stoji da se ne smiju uništavati grobovi i groblja? Imam tekst nadbiskupa Stepinca, ali bih htio originalni tekst iz Biblije. Hvala unaprijed. Lijep pozdrav.
Ante, Mostar
Da ste nam barem napisali koji to tekst bl. Alojzija Stepinca imate, olakšali biste nam odgovor jer se on sigurno pozvao na neku biblijsku knjigu. Budući da ne znamo što ste točno pronašli u njegovim homilijama i propovijedima, oslonit ćemo se na Rječnik biblijske teologije koji u objašnjenju pojma »ukop« ističe da je već »u prethistoriji vidljiva briga što je i najprimitivniji ljudi posvećuju ukopu mrtvih«, a ta briga – u svojim različitim oblicima – »svjedoči o vjerovanju u neko nadživljavanje čovjeka preko smrti«. Tako se već u starom Izraelu, ali i u naroda koji su ih okruživali, »biti lišen ukopa smatra strašnom nesrećom«, o čemu govore Psalmi (Ps 79, 3), i to je jedna od najgorih kazna kojima proroci prijete bezbožnicima (1 Kr 14, 15; Jr 22, 18-19). Zato sebi Izraelac nastoji pripraviti ukop, kao što to čini Abraham, a pokapanje je dužnost pokojnikovoga sina, »i to dužnost u najvećem smislu« – o čemu Vam piše u Knjizi Postanka (25,8 i drugdje) i kod proroka Tobije (4,3 i drugdje) i na mnogim drugim mjestima, a da kršćani moraju poštovati grobove govori Vam i evanđelje. Tradicionalni običaj kršćanskoga pokapanja pokojnika u katakombama i na grobljima (ili »spavalištima«, kako piše u Poslanici Solunjanima /1 Sol 4,13/) vuče svoje podrijetlo iz evanđeoskih izvještaja, a ta se praksa nadahnjuje »počastima što se iskazuju tijelu posvećenom djelovanju Duha, a još više nadom što se rodila na dan Uskrsa«, pa je već iz toga jasno zašto kršćani časte pokojnike i čuvaju njihove grobove, a u Katekizmu Katoličke Crkve taj se nauk prisnažuje i naučavanjem o »općinstvu Crkve na nebu i na zemlji«, pa se među ostalim podsjeća na Drugu knjigu o Makabejcima (2 Mak 12, 46) i vrlo jasno ističe: »S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnoga milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga« (KKC, 2300). A ako s tijelima trebamo postupati s poštovanjem i ljubavlju, misleći na uskrsnuće, apsolutno je logično da i ne smijemo uništavati grobove i groblja.
Suprug moje prijateljice bio je pravoslavne vjere, a vjenčali su se u rimokatoličkoj crkvi te su imali obred u našoj župi. On sada redovito ide na našu misu i za sebe kaže da je rimokatolik. Zar ne bi morao proći kroz neki obred i pouku da bi pristupio Crkvi i postao potpuni član rimokatoličke zajednice?
Marija J.
Iz Vašega pisma ne možemo znati je li suprug Vaše prijateljice o kojem pišete tijekom pastoralnih priprema i zaručničkoga tečaja za sklapanje braka odlučio postati članom Katoličke Crkve te je primio i pouku o tom činu. Ali se čini da je tako. Naime, Katolička Crkva priznaje sakramente Pravoslavne Crkve, pa tako i krštenje. U praksi to znači da je suprug Vaše prijateljice, ako je izrazio želju i prihvatio sve istine katoličke vjere, praktično postao katolikom kao što sam za sebe navodi te je prihvatio dar Božje milosti i ušao u vjerničko zajedništvo Katoličke Crkve nakon što ga je župnik na to pripremio. Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: »Oni koji su kršteni u nekatoličkoj crkvenoj zajednici ne treba da se krste uvjetno, osim ako ima ozbiljna razloga za dvojbu o valjanosti krštenja, pošto se ispitaju materija i riječi forme upotrijebljene u krštenju te nakana odrasle osobe koja se krsti i krstitelja« (ZKP, kan 869, par. 2). Pretpostavljamo i mislimo da je župnik koji je Vašu prijateljicu i njezina supruga za katoličko vjenčanje sve ispitao, saslušao želju supruga da postane katoličkim vjernikom te postupio u skladu s katoličkim naučavanjem i kanonskim propisima.
