Uvriježeno je već u hrvatskom kulturnom prostoru od 15. listopada do 15. studenoga pratiti manifestaciju pod nazivom Mjesec hrvatske knjige koja se ove godine odvija u dvama okvirima – u okviru Godine čitanja i u okviru Godine Marka Marulića, stoga tema manifestacije glasi Hrvatski autori u Godini čitanja, a moto Ajmo hrvati se s knjigom!
Što se okvira, nadalje, tiče, Godina čitanja uokvirena je pandemijskom godinom. Zbog pandemije i smanjene mogućnosti organizacije i sudjelovanja u kulturnim događanjima, na do sada uobičajene načine, jedna od kulturnih djelatnosti koja bi u ovoj situaciji mogla priskrbiti više pozornosti i vremena jest upravo čitanje.
Strategija promicanja čitanja uvijek je i više nego dobrodošla, samo se valja zapitati s obzirom na sadržaj navedenih misli bi li se onda Godina čitanja uopće dogodila da se nije dogodila pandemijska godina sa svojim smanjenim mogućnostima organizacije i sudjelovanja u kulturnim događanjima. Čini se ovako da Godina čitanja nije promišljena planski, nego više prigodničarski, pogotovo zato što i dalje u tekstu iz kojega su preuzete navedene misli stoji da je zapravo 2021. godina pravi trenutak za proglašavanje Godine čitanja, a realnije bi možda bilo zapravo priznati da je 2021. zakašnjeli, ali svakako hvalevrijedan trenutak za proglašenje te i takve godine. Ambasadorica Mjeseca hrvatske knjige 2021. i autorica proslova za programsku knjižicu Korana Serdarević na konferenciji za medije povodom otvorenja manifestacije istaknula je da poticanje čitanja ne može biti nikakav kratkoročan projekt, ne može biti projekt koji traje jednu godinu, pa čak ni projekt koji traje nekoliko godina; ta odluka vezana uz strategiju poticanja čitanja treba biti dugoročna i, kao važna odluka jedne nacije, usmjerena na više generacija. Moglo bi se stoga zaključiti, u kontekstu ovogodišnjega mota Mjeseca hrvatske knjige, da i rad na poticanju čitanja nalikuje borilačkoj vještini koja iziskuje izniman napor, predanost i kontinuitet u prolijevanju znoja kako bi se mogla postići spremnost za suočavanje s protivnikom i međusobno odmjeravanje snaga.
Što se mota tiče, u njemu valja uočiti svojevrsnu igru riječi. Glagol hrvati se upućuje na to da je proces čitanja aktivan proces u kojem se, navodi Serdarević u proslovu programske knjižice, zbiva borba unutar nas samih, a ne s knjigom koju držimo u rukama. I lažno je izjaviti da je ta borba laka, da su okršaji s okamenjenim predodžbama blagi i da je samospoznaja uvijek ugodna. No bila to Marulićeva jidra, Držićeva fortuna, svi Šenoini prijani, bili to divno raznoliki suvremeni junaci koji se batrgaju u današnjem kaosu – svi oni mogu čitatelja dovesti do neke istine, spoznaje, do zlatnih dvora Svarožićevih. Zato, u konačnici, hrvanje s knjigom nije ništa drugo doli prilika za pobjedu.
Također, u glagolu hrvati se prisutan je i naziv naroda koji se, ako je suditi po imenima književnih klasika koja su ispisana na plakatu tiskanu povodom manifestacije, poziva na borbu s vlastitom tradicijom koja, iako vremenski poprilično udaljena od suvremenoga čitatelja, aktualno svjedoči o nepromjenjivosti ljudske prirode. Nadalje, kada bi se kratkosilazni naglasak na prvom slogu u glagolu hrvati se zamijenio dugouzlaznim naglaskom na drugom slogu, nastao bi imperativni oblik (koji i odgovara uzviku ajmo) glagola hrvatiti se. Iako takav glagol ne postoji u korpusu hrvatskoga standardnoga jezika, njegovo bi se značenje moglo odrediti kao – ponositi se nečim što je hrvatsko, u kontekstu mota – ponositi se hrvatskom knjigom. Zanimljivo, iako glagol hrvatiti se ne postoji u standardu, na mrežnim stranicama Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu u Mjesecu hrvatske knjige najavljena je likovna radionica subotom upravo pod motom Ajmo hrvatiti se s knjigom. Zasigurno je riječ o pogrješci koja se tu slučajno potkrala, ali je ujedno zanimljivo i uočiti kako jezik funkcionira i kako, možda čak i podsvjesno, moto u različitih ljudi izaziva slične asocijacije.
Na konferenciji za novinare najavljeno je ukupno šest središnjih programa ovogodišnje manifestacije, a jedan je od njih program pod nazivom Marulovim stopama koji je zamišljen kao digitalni kulturni vodič Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu koji u obliku interaktivne karte pokazuje lokalitete u Splitu vezane uz Marka Marulića, upućujući tako na njegovu važnost ne samo za Split, nego i za cijelu Hrvatsku. U kontekstu isprepletanja mota ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige i Godine Marka Marulića možda bi projekt prilagodbe Marulove Judite hrvatskomu standardnomu jeziku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje mogao zapravo protusloviti riječima Ajmo hrvati se s knjigom jer postoji opasnost da se zahtjevnost hrvanja takvim jednim postupkom svede na poprilično jednostavnu tehniku obaranja ruke.
Judita Marka Marulića prvi je ep napisan na hrvatskom jeziku. Važno je to jer su epovi tada, početkom 16. stoljeća, u razdoblju renesanse, kao najcjenjenija i najzahtjevnija književna vrsta, bili pisani latinskim jezikom. Marulić je u svom djelu opjevao biblijsku zgodu u formi dvostruko rimovanoga dvanaesterca za koji Vladimir Nazor kaže: Rima je – s Marulićevom strofom, još 1501. – ušla dakle triumfalno, vožena četveropregom, u prvu arenu našega pjesništva. Institutova prilagodba Judite standardu odvijala se zapravo na dvjema razinama – na razini prilagodbe više od 500 godina stare splitske čakavštine hrvatskomu standardnomu jeziku i na razini prilagodbe poprilično zahtjevne strukture dvostruko rimovanoga dvanaesterca proznomu izrazu. Uzme li se u obzir da je Marulić posudio sadržaj svoga djela iz Biblije, istodobno ga i proširujući u skladu s poetičkim načelima renesanse i duhom vremena koji je odisao blizinom turske opasnosti, ono što u velikoj mjeri njegovu Juditu čini njegovom upravo je jezik. Oduzeti Juditi jezične karakteristike u ime parole Ako nije jasno, ne može biti ni lijepo, znači zanemariti proces otkrivanja ljepote do koje se često dolazi upravo mukotrpnim radom, hrvanjem, i otkrivanjem svih slojeva koji ljepotu štite od površnosti. Marulić je svoju novu plavcu završio mislima da će njezina slava trajati sve dok bude onih koji će čitati slovinjska slova. Hoće li prilagodba Judite potaknuti povratak tim slovima, pokazat će vrijeme. Izvjesno je jedino da takav projekt ima smisla jedino ako posluži kao pomoćno sredstvo ili kao poticaj za čitanje originalnoga teksta, a ako se to ne dogodi, osuvremenjeni Marulić bit će samo prilog današnjoj instantnoj kulturi koja teži za brzim rješenjima i pojednostavnjenjima.
Školske godine 2019./2020. program Škole za život pronašao je svoj put do škola i učionica. Prilikom sastavljanja kurikula za hrvatski jezik puno se raspravljalo, kao i u periodu pokušaja provedbe cjelovite kurikulne reforme, o popisu književnih djela za cjelovito čitanje te, u tom smislu, i o mjestu klasika, uglavnom iz korpusa starije hrvatske književnosti, na tom popisu. U javnosti su se tada mogla čuti mišljenja da su takvi tekstovi poprilično zahtjevni za današnje mlade čitatelje i da oni sve češće od takvih tekstova dižu ruke i odustaju. To je istina, ali istina je i da će se rijetko kad dogoditi da zreo čovjek u knjižnici posegne za, primjerice, Ribanjem i ribarskim prigovaranjem ili Novelom od Stanca. Dakle, ono s čime se čovjek uhvati u koštac za vrijeme svoga obrazovanja najčešće je i jedini dodir koji će imati s klasicima i upravo zato važno je znati za što se na razini poticanja čitanja želi opredijeliti – na hrvanje i borbu koja često nije zabavna, nego iscrpljujuća i teška, ili za podilaženje ukusima u ime opuštanja i dobre zabave. Koji se god pristup odabere, uvijek je važno znati potaknuti i njegovati želju za čitanjem jer, kao što Daniel Pennac u knjizi Od korica do korica kaže, glagol čitati ne podnosi zapovjedni način. Tu odbojnost dijeli s još nekima: glagolom voljeti, glagolom sanjati… Naravno, uvijek možemo pokušati. Pogledajte: »Voli me!« »Sanjaj!« »Čitaj!« »Čitaj, naređujem ti da čitaš!« Ishod? Nikakav. Zadrijemao je nad knjigom.
