Nedavno sam za posjeta Sljemenu u župnoj kući primijetila ljude koji su plesali. Izgledalo mi je to neobično, iako su oni tvrdili da u tome prepoznaju Božje pokrete. Molim Vas pojašnjenje spada li ples u crkvu. Što Biblija kaže o tijelu i plesu? Ima li prostora za ples u liturgiji?
J. O.
Pišete nam o dvjema odvojenim stvarnostima: plesu u župnoj kući (ona nije liturgijski prostor, koliko nam je poznato, pa ako je tamo bilo kakvo slavlje, poput proslave imendana ili rođendana ili kakve obljetnice, uzvanici su vjerojatno i zaplesali) i plesu u liturgiji. O ovom drugom napisat ćemo Vam pokoju rečenicu više jer mislimo da Vas upravo to i zanima.
Pretpostavljamo da ste ne samo čuli, nego i vidjeli da se u nekim afričkim i drugim zemljama na liturgijskim slavljima i danas pleše, što u nas nije slučaj. »Plesanju u liturgiji« mogli smo na daljinu svjedočiti i kada je sveti papa Ivan Pavao II. putovao u pastoralne pohode u afričke i neke druge zemlje ili kada bi vjernici iz tih zemalja dolazili na hodočašće u Rim, a o tom su nam fenomenu svjedočili hrvatski misionari koji djeluju u misijskim krajevima prihvaćajući tamošnju kulturu i običaje, što je poznato kao inkulturacija.
U enciklici »Redemptoris missio« sv. papa Ivan Pavao II. ističe da treba »utjeloviti evanđelje u kulture naroda« i upozorava: »Da bi se ostvario proces ulaska Crkve u kulture naroda, mora proteći mnogo vremena: nije riječ tek o pukoj izvanjskoj prilagodbi, jer inkulturacija ‘znači najdublju preobrazbu izvornih kulturnih vrednota njihovom ugradnjom u kršćanstvo i ucjepljenje kršćanstva u razne kulture’. To je dakle dubok i obuhvatan proces, jer se ni na koji način ne smije dovesti u pogibelj posebnost i cjelovitost kršćanske vjere« (RM, br. 52). Sv. Ivan Pavao II. potom tumači da inkulturacijom Crkva »utjelovljuje evanđelje u razne kulture«, ali istodobno od njih preuzima »ono što je u njima dobro«, obnavljajući ih iznutra. U tom se procesu očekuje obzirnost obiju strana: i misionara koji se ne trebaju odreći svojega identiteta, ali i onih kojima su poslani i s kojima trebaju oblikovati nove zajednice nadahnute evanđeljem.
Inkulturacija se stoga mora ravnati dvama načelima: to su »podudarnost s evanđeljem i zajedništvo sa sveopćom Crkvom« (RM, br. 54), pri čemu razborito treba prihvatiti vrijednosti kultura u kojima se djeluje, ali ih ne treba precjenjivati. Na to sv. Ivan Pavao II. upućuje u svojoj enciklici »Ecclesia de Eucharistia« pišući o potrebi »zdrave i primjerene ‘inkulturacije’«: »Na svojim brojnim pastoralnim putovanjima vidio sam kolikom se vitalnošću, u svim dijelovima svijeta, može odlikovati euharistijsko slavlje u doticaju s oblicima, stilovima i senzibilitetima različitih uljudbi. Prilagođujući se uvjetima vremena i prostora, euharistija daje hrane ne samo pojedincima, već i cijelim narodima, te oblikuje kulture nadahnute na kršćanstvu« (EE, br. 51). Sv. Ivan Pavao II. jednako tako upozorava da se euharistija kao »blago« ne smije izlagati opasnosti, da se ne smije osiromašiti i da se njome ne smije eksperimentirati, nad čime moraju bdjeti »mjerodavne crkvene vlasti« u »tijesnoj vezi sa Svetom Stolicom«.
O tome – i o plesanju u liturgiji – piše i naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško ističući: »Ono što je u mnogim zemljama redovit izričaj raspoloženja i u religijskim obredima, u drugima nije zaživjelo, štoviše smatra ga se neprimjerenim, a ponekad i nedopustivim. Kada se spomene liturgijski ples unutar kršćanskoga, osobito katoličkoga promišljanja na Zapadu, on redovito potiče velike rasprave.« Autor potom objašnjava što je »liturgijski ples« i dodaje da su takvi plesovi postojali u svim kulturama, bilo na istoku bilo na zapadu, te da »ne treba čuditi da se u izvaneuropskim, a posebice u afričkim Crkvama, ples nalazi u liturgiji, ali veoma čudi kada se isti takav ples (s ponekom promjenom) želi ucijepiti u europski način slavljenja«. Takav bi, naime, obredni ples zapravo trebalo ponajprije »liturgijski inkulturirati«. Stoga mons. Šaško zaključuje: »Vjerujemo li u prisutnost Duha Svetoga – ne treba isključiti mogućnost plesa u liturgiji i na Zapadu, ali ona pretpostavlja umjetničko duhovno traženje izričaja, na temelju prihvaćene Objave i obrednoga programa«, imajući na pameti da »ples, kao ni glazba, nije puka predstava ni ukras svečanosti«.
