Što učiniti s medaljicom koju sam dobila od župnika na ispovijedi, a svih ovih godina kako sam je nosila uz sebe izlizala se i istrošila. Ne osjećam se ugodno baciti ju, a više i nema namjenu. Molim Vas pomoć: što učiniti s takvom medaljicom?
Karla R.
O sličnom smo pitanju pisali ne tako davno, premda je Vaše nešto drugačije, pa samo pretpostavljamo da je medaljica i blagoslovljena, a ne znamo ni što mislite pod njezinom »namjenom«. I tu pretpostavljamo da je jedini razlog zbog kojega Vam ju je dao župnik na ispovijedi bogoštovan. Bez obzira na to, pa i uz mogući rizik da našim odgovorom ni ovaj put neki ne će biti potpuno zadovoljni, podsjećamo Vas na Zakonik kanonskoga prava koji određuje: »Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu« (kan. 1170). A kada govorimo o poštovanju, znamo da se u našoj katoličkoj tradiciji s takvim (blagoslovljenim) predmetima, kada više »nemaju namjenu« (pretpostavljamo da mislite da Više nije u funkciji i da je oštećen trajno), postupalo na dva načina: ili smo ih spalili ili smo ih zakopali. Ako predmet spalimo, zakopamo i pepeo. I jedan i drugi »postupak« kao običaj nastali su iz razmišljanja da svaki predmet koji je blagoslovljen treba vratiti Bogu, onako kako se pokapa i ljudsko tijelo i vraća se zemlji, a svakako medaljicu nemojte baciti u smeće.
U mojoj je župi uobičajeno govoriti svećeniku pop, a neki su mi rekli da je to uvrjedljivo. S druge strane kada čujem »velečasni«, to mi je previše službeno. Kako ispravno naslovljavati svećenike i časne sestre?
T. N.
Svećenika osloviti s pop u nekim krajevima doista nije bilo uvrjedljivo. Vrijedi to za neke naše južne krajeve u kojima je to uobičajen »pučki« naziv za svećenika i on u sebi nema pejorativno značenje. Dapače, iz povijesti poznajemo i glasovite popove glagoljaše. No postoje neki krajevi u Hrvatskoj i drugdje, a još više ljudi u tim krajevima koji nazivajući svećenika popom, taj naziv izgovaraju kao uvrjedu, a to su činili onda i s uvrjedljivim glagolom koji su upućivali drugima s kojima se, na primjer, nisu slagali u raspravi. Zato su uvrjedljivo govorili da im netko »popuje«. Ipak, ako je u Vašoj župi svećeniku reći pop uobičajeno, onda valjda ne će biti uvrjedljivo. Ipak, pripazite i na povijest toga naziva i na nakanu zbog koje se danas upotrebljava. Zato ćemo ponoviti: treba voditi računa o tome tko koga kako naziva i koji mu je motiv. Nama se čini da se smisao riječi »pop«, pa i tamo gdje se nekada upotrebljavala na neuvrjedljiv način, pomalo »ispraznio« i da se danas manje-više ne upotrebljava više s pozitivnim konotacijama, pa bi primjerenije bilo svećenika zvati svećenikom, župnikom, župnim vikarom (već prema njegovoj službi), a redovnice i dalje časnim sestrama i prema redovničkom imenu.
Na blagdan sv. Josipa jedan je svećenik preporučio da se molimo za vlastitu smrt i stavio sv. Josipa kao uzor u tome. Ne znam zašto bih sada već trebao moliti za svoju smrt i to mi se čini pomalo čudno jer želim još na ovom svijetu ostaviti trag…
Čitatelj
U današnjim društvima čini se da je i smrt i pojam umiranja gurnut na margine, a razmišljanje o smrti »protjerano iz društva«. Zato je dobro da nas ponekad svećenici podsjete na otajstvo smrti i na »sestricu Smrt« o kojoj je u svom »Himnu ljubavi« biranim riječima pisao sv. Franjo Asiški. Ponekad i u vjernika koji su zabrinuti za svoje bližnje misao na smrt može dovesti do tjeskobe i zabrinutosti. Vjera nam svima govori da je smrt prelazak iz ovozemaljskoga u vječni život, ali nam je smrt kao takva misterij i velika nepoznanica jer bismo htjeli točno znati što će se dogoditi i hoćemo li doista uživati blizinu Božju. No kako to ne možemo znati, preostaje nam za to moliti – i to ne samo za sebe i svoju dušu, nego i za sve druge, posebno svoje najbliže. Naša vjernička tradicija svetoga Josipa smatra zaštitnikom sretne i mirne smrti pa nam molitva koju mu upućujemo može olakšati ovozemaljske smrtne strahove. Vjerojatno je na to mislio svećenik kojega spominjete, a naša je vjernička tradicija sačuvala mnoge molitve koje nas podsjećaju na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu da se molimo za sretnu smrt jer ne znamo kada će nas Bog pozvati k sebi. U molitvi za sretnu smrt koju upućujemo svetomu Josipu molimo da umremo mirno i u Božjoj milosti, ali ne molimo za svoju smrt – to jest kao da molimo da sada, sutra, prekosutra … umremo – kao da mi to možemo odrediti, nego da za tu smrt budemo spremni. Kao kad molimo: »Život kratak, a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas…« A lijepo je što razmišljate o tome da želite ostaviti trag u ovom životu jer je to plemenito, ali pri tome je dobro uvijek razmišljati i o vječnosti, a za nju nas pripravlja baš ovozemaljski život u kojem trebamo ostaviti trag dobrote prema drugima.
