O tome kakva je jezična kultura u javnoj komunikaciji u Hrvatskoj za Večernji je list govorila dr. Tamara Gazdić-Alerić, profesorica s Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je nedavno objavila knjigu »Hrvatski između nas« u izdanju Školske knjige. Smatra da je stanje zabrinjavajuće te da neprimjeren način komunikacije u javnom i političkom prostoru loše utječe na cijelo društvo. »Takav se model neprimjerene komunikacije širi i na sve ostale pore društva, uključujući djecu i mlade koji smatraju da su takav jezik, leksik, način komunikacije i nepoštivanje govornoga bontona, vulgarizmi, vrijeđanja, argumenti ad hominem, vođenje javnih rasprava i optuživanje sugovornika bez ikakvih argumenata – primjereni i da tako treba komunicirati u školi, i u obitelji, i na ulici. Zato bi trebalo upozoravati i osuditi takav javni govor koji nije primjeran ni funkcijama koje ti javni govornici obnašaju, a ni onima kojima se obraćaju, građanima. Takav način javnoga govora trebao bi nas vrijeđati«, rekla je profesorica.
Upozorila je i da je situacija s pisanjem čak i gora. »Možemo to primijetiti i na samoj maturi. I zato mi je drago da se u maturu vratio esej. Nikako nisam za to da se podilazi neznanju, ali nisam ni za to da se smatra kako djeca nisu sposobna za nešto, čime ih se na neki način ponižava jer djeca imaju mogućnosti, ona mogu i trebaju. I nikako im ne radimo uslugu time što im uz bilo kakve izgovore izmičemo one stvari u koje bi trebali uložiti određeni trud i napor da bi ih usvojili, a koje bi ih cjeloživotno ojačale i uključivale u društvo kao ravnopravne partnere u komunikaciji. Jer komunikacija je čovjeku urođena, imanentna.
On njome ostvaruje svoje društvene kontakte i ostvaruje se kao osoba. U sustavu obrazovanja, kao i drugdje, djecu ne treba lišiti truda i muke te ih ne treba učiti kako se sve može lako. Do svega što vrijedi ne dolazi se na jednostavan način, treba uložiti trud. I djeca trebaju shvatiti da je to normalno. To je naša zadaća.«
Poručila je i sljedeće: »Engleski je jezik djeci postao dostupan od malih nogu. Tu se sada dotičemo i pitanja medija. Nažalost u našem okruženju možemo vidjeti roditelje koji djeci u ruke daju pametne telefone i tablete da bi s njima ostvarili neke aktivnosti, poput hranjenja, što je posve pogrešno. I tako su djeca na razne načine putem takvih medija kontinuirano izložena engleskom jeziku koji usvajaju pa im je taj jezik blizak. Nije im imanentan kao što im je imanentan hrvatski jezik koji usvajaju kao prvi, materinski jezik, ali ga usporedno usvajaju. Djecu treba poticati da govore, čitaju i pišu na hrvatskom jeziku jer na materinskom se jeziku mogu najbolje izraziti«, smatra dr. Gazdić-Alerić.
U Večernjem je listu Zdenko Štriga upozorio da hrvatski iseljenici opet mogu pomoći, i u ekonomskom i u demografskom razvoju. Naveo je da je diljem svijeta raspršeno četiri milijuna Hrvata, što čini raspoloživo bogatstvo u obliku ljudskih resursa, obogaćenih znanjem, iskustvom i kapitalom. Smatra da rastući interes Hrvata i njihovih potomaka za povratak u domovinu zahtijeva hitnu revitalizaciju odnosa i obnovu povjerenja. Mišljenja je da hrvatski iseljenici igraju ključnu ulogu u ekonomskom razvoju Hrvatske.
Mnogi od njih dolaze iz država s visokim stupnjem ekonomske razvijenosti, pridonoseći sinergiji, znanju i iskustvu. Njihov nemjerljiv doprinos gospodarskom rastu već je vidljiv kroz nekoliko pozitivnih primjera gdje su Hrvati iz iseljeništva uložili svoje resurse. »Potrebno je slijediti te primjere i poticati suradnju između domovinske Hrvatske i iseljeničke zajednice kako bismo ostvarili gospodarske i strateške nacionalne ciljeve. Popravljanjem gospodarskoga stanja i daljnjim razvojem RH u prosperitetnu, demokratsku zemlju vladavine prava, stvaraju se preduvjeti za motiviranje iseljenika da se vrate u svoju matičnu domovinu.«
Štriga je pisao i o demografskoj krizi koja se širi Europom te da unatoč alarmantnomu iseljavanju najproduktivnijih pojedinaca iz Hrvatske te ozbiljnim problemima s niskom stopom nataliteta i sve izraženijim starenjem populacije, Hrvatska posjeduje neospornu prednost koja može igrati ključnu ulogu u rješavanju demografskih pitanja – svoje iseljeništvo. Smatra da globalno hrvatsko iseljeništvo može odigrati ključnu ulogu u preoblikovanju demografske slike zemlje.
»Iseljeni Hrvati jedinstveni su u svojoj predanosti domovini. Nema podjela među njima kada je riječ o Hrvatskoj jer im je domovina iznad svega. Potomci hrvatskih iseljenika, druga i treća generacija, spremni su se aktivno uključiti u stvaranje nove hrvatske budućnosti. Važno je otvoriti vrata svim Hrvatima gdje god se nalazili, pružiti im potrebne informacije i podršku te zajedno tražiti rješenja za izgradnju nove budućnosti RH«, napisao je Štriga i zaključio da pred globalnim izazovima »jedinstvo postaje ključno oružje za stvaranje novih zajedničkih vrijednosti«, a hrvatska dijaspora zajedno s domovinskom Hrvatskom »ima snagu i potencijal za oblikovanje prosperitetne budućnosti za sve građane Hrvatske«.
