Pitanjima nestaje li doista hrvatski jezik ili se sada događa samo jedna njegova mijena i treba li za to kriviti današnji stil života koji prati ubrzan tehnološki i informatički razvoj i što u tom smislu mogu učiniti hrvatske škole bavi se tekst u Večernjem listu za koji je novinarka Nataša Vlašić Smrekar pronašla zanimljive sugovornike. Jezikoslovka Nives Opačić rekla je da su podzemni, najčešće mladenački šatrovački jezici uvijek postojali i uvijek služili tomu da bude što nerazumljivo većini. »To je bio kod, samo njima razumljiv. Oni izvana bili su lajbeki na koje ne treba računati. I ne samo to! Za razliku od standardnoga jezika koji nastoji doprijeti što dalje i trajati što dulje, šatrovački se jezici brzo mijenjaju upravo zato da i dalje ostanu što nerazumljiviji većini.« Nju ne brinu ni žargon ni kratice, ali je itekako zabrinuta zbog gubitka rječnika u mladih. »Rječnički fond se smanjuje, a smanjuje se zato što mlade generacije ne trebaju više od dvjesto riječi za svoju svakodnevnu komunikaciju. Njima je komunikacija aproksimativna, otprilike, a nikada jasna i konkretna do kraja jer i ne razumiju riječi. Oni barataju gestama, barataju nekim svojim klišejima, ali razumijevanja riječi više nema.« Sličnoga je stajališta i profesorica u osnovnoj školi Marina Držića u Dubrovniku književnica Staša Aras. Riječi hrid, suton, osvit, tren, busola, oganj, ognjica, šija, bisage, česma, vrutak, stručak, zipka, odvažnost, vičan, greben, sag, trpeze, pozno, gromada, kopito, dlijeto i dalekozor bile su nepoznate njezinim učenicima u vježbi na temu raznolikosti hrvatskoga jezika. »Prije bi se događalo da djeca ne znaju neke riječi. (…) Sad su to riječi koje bismo mogli uvjetno nazvati poetskim, ali ne nužno. Zapanjilo me da ne znaju što je gromada. Za suton im je dovoljno reći zalazak i izlazak Sunca. Ne znaju što je smiraj. Kada im pišem na ploču s-mir-aj, teško povezuju značenje i korijen riječi. Ili, recimo, ne znaju što znači podnožje.« Rekla je i sljedeće: »Jasno je da je proces poučavanja jezika složen i da se razne metode izmjenjuju, no ono temeljno razumijevanje teksta na puno je nižoj razini nego nekada. Događa se da učenici posežu za lektirama na engleskom pri slobodnom izboru naslova za obradu, a poezija je strah i trepet. Eto, na primjer, taj izraz strah i trepet im nije poznat. Čudno je to, teško je objasniti, kao da blijedi, iščezava, skriva se jezik. Nije im lak.«
Čuvanje jezika danas je izazov za sve europske zemlje neengleskoga govornoga područja, ali sve se više govori i o egzistencijalnoj potrebi čuvanja starih zanata i zanimanja. Znakovita je vijest da Talijani žele na planinu, ali ne izletnički, turistički, jer stotine mladih prijavilo se za upis u školu za pastire. Polaznici će imati teorijski i praktični dio, koji uključuje jednomjesečni boravak sa stadom u apeninskim šumama te šišanje i uzgoj ovaca. U travnju počinje prvi tečaj za mlade koji su se odlučili baviti se tradicionalnim zanimanjima napuštenim zadnjih desetljeća.
U početku će školu polaziti samo šest osoba, kojima je osiguran i besplatan smještaj u nacionalnom parku i objektima u blizini, na farmama koje sudjeluju u projektu. U školi će se posebna pozornost posvetiti trenutačnim izazovima s kojima se suočavaju planinske zajednice poput ublažavanja štetnih učinaka klimatskih promjena ili poboljšanja ekosustava i biološke raznolikosti. Školu pastira financira Europska unija s ciljem oživljavanja tradicionalne ispaše. Površina pašnjaka u tom području prepolovila se od 1960. do 2000. Unutar nacionalnoga parka šuma Casentines od 1950. do 2020. pašnjaci su se smanjili za više od 80 posto. Dogodilo se to uglavnom zbog depopulacije planinskih područja i smanjenja stočarske djelatnosti. U proteklih 40 godina Italija je izgubila mnoge svoje pastire, što je trend koji prati druge europske zemlje. U Alpama se broj farmera smanjio za 40 posto. No pandemija COVID-19 ponovno je otkrila prednosti stočarskih poljoprivrednih poslova. Talijanska udruga farmera »Coldiretti« objavila je da se oko 2000 mladih ljudi nedavno odlučilo vratiti poljoprivredi i brinuti se o 7,2 milijuna ovaca u zemlji, napisala je za Jutarnji Karla Juničić.
Samo Hrvatima treba objašnjavati da je Hrvatska sjajno mjesto za život, naslov je u rubrici »Aktualno« Davora Ivankovića u Večernjem listu. Otkako je Hrvatska ušla u EU, jedno od najpopularnijih mjesta za iseljavanje mladih Hrvata bila je Irska. No taj je trend splasnuo, više se Hrvata sada vraća nego što ih odlazi u Irsku. Tako je uostalom bilo i s Poljacima, kojih se u zemlju vratilo 90 posto, a na njihova su mjesta u Irskoj došli Hrvati. Što o Hrvatskoj misle i zašto žele u njoj živjeti objašnjavaju brojni stranci u svojim videouradcima i blogovima, YouTube ih je prepun pa valja pogledati. Poučno je. Ivanković je pozvao i na gledanje serije »Dulum zemlje« koju prikazuje HTV i u kojoj nema ni sekunde poslovičnoga hrvatskoga kukanja, traženja alibija za neuspjeh. To su sjajne, ljudske, obiteljske priče koje šalju poruku da je i u Hrvatskoj moguće biti »gazda« i uspjeti. Ne preko noći, toga uostalom nema ni drugdje. Uspijeva onaj tko ima viziju, obiteljsko zajedništvo, zrno soli u glavi i volju puno raditi.
