Kada na svečanim misama ministrant kadi narod Božji nakon prinosa darova, treba li ustati ili ne? U mojoj župi neki ustanu, drugi ostanu sjediti. Postoji različita praksa, a župnik nam o tome nikada nije govorio.
P. E.
U novoj Općoj uredbi Rimskoga misala u broju 43 piše: »Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do – uključivo – zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite braćo prije molitve nad prinosima do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti.« U broju 144 navodi se: »Ako se upotrebljava tamjan, svećenik ga stavi u kadionicu, blagoslovi ga ništa ne govoreći te okadi prinose, križ i oltar. Poslužitelj pak, stojeći na strani oltara, okadi svećenika, a zatim i narod.«
O tome trebaju li vjernici ustati ništa ne piše u tom broju, ali kako se kadi prije svećenikova poziva »Molite braćo« (od kojega bismo, kako navodi br. 43, trebali stajati), proizlazi da kod kađenja nije nužno ustati i stajati. U broju 190 navodi se: »Ako se kadi, akolit pruža svećeniku kadionicu i prati ga pri kađenju prinosa, križa i oltara. Zatim okadi svećenika i narod«, a opet ne piše ništa o kretnjama i držanju tijela, kao ni u brojevima 276 i 277 koji su posvećeni upravo kađenju. Liturgičar mons. dr. Ivan Šaško piše da »kađenje prinosa označuje naše posvemašnje predanje u Božje ruke, po primjeru Isusa Krista koji je u znakovima kruha i vina živ prinos Ocu radi čovjeka« te dodaje: »Iz rečenoga se lako izvuku praktične posljedice, kako ne bi bilo važno ‘tek da se nešto dimi’, već i kađenje zahtijeva obrednu izgrađenost od estetskih do gestualnih promišljanja«, koje ipak pobliže ne objašnjava, nego samo na drugom mjestu navodi da »prije i nakon kađenja obred predviđa dubok naklon«.
Poštovani! Ne mogu ne pisati Vam jer sam se u posljednje vrijeme više puta susrela sa situacijom da pojedini moji poznanici – koji su usto i vjernici – svoje kućne ljubimce doživljavaju kao vlastitu djecu. Kućni ljubimci uživaju status kao djeca. Jasno mi je da se kućni ljubimci vole, no je li previše smatrati ih i držati kao članove obitelji?
Marija M.
Pitanju odnosa prema kućnim ljubimcima, očito je, vraćat ćemo se često jer ih sve više ima i sve više ljudi ih prihvaća u svojim domovima. Mi smo već objasnili da je Bog stvorio i čovjeka i životinje, ali oni nisu ontološki isti i životinje nemaju ljudsku dušu, koju je svojim utjelovljenjem uzeo i Isus. Katekizam Katoličke Crkve uči da su životnije Božji stvorovi, da ih Bog okružuje svojom providonosnom skrblju i da ga one blagoslivljaju i slave samim svojim postojanjem (br. 2416) i od ljudi se traži da prema njima budu dobrohotni, dajući nam primjer nježnoga odnosa prema njima kakav su imali sveti Franjo Asiški ili sveti Filip Neri. U broju 2418 navodi se da se životinje mogu voljeti, ali im se ne mogu davati osjećaji koji se duguju samo osobama pa je o tome dobro voditi računa kada govorimo o kućnim ljubimcima.
