Nisam ja dio tog svijeta, mi se ne ćemo miješati s tim svijetom ili polusvijetom, pa on je velika rock-zvijezda, ne bi se u taj mulj dirao… Tako su otprilike išle izjave jednoga glazbenika i političara (ipak je riječ o nekadašnjem kandidatu za zastupnika u Hrvatskom saboru) nakon, prema njegovim riječima, »pada u (kava) klopku«. Na stranu sada zakulisne političke igre tko je kriv za što. Važnijom se čini izjava da je on glazbenik i da ne može pripadati tomu svijetu. A kojemu svijetu pripada? Koji je to svijet glazbenika? Što je danas svijet umjetnika i umjetnosti? Nalaže li taj svijet neku etiketu, tj. kod ponašanja, skup pravila, bilo pisanih ili nepisanih, jasnih i mjerljivih s eventualnim sankcijama ako ih se ne pridržava? Je li kao takav brana drugim svjetovima, bilo političkim, ekonomskim ili, kako se sada govorilo, »mafijaškim«, ili bilo kojim drugim?
Danas je, naime, postalo sasvim uobičajeno da poneki operni pjevači idu pod noge narodnjačkim zvijezdama, da akademski obrazovani glazbenici »procjenjuju« slikanje slika i sviranje instrumenata na blasfemičan način na takozvanim talent showovima, pa je valjda normalno i da rockeri pjevaju političke pjesme i da pjevači narodnih pjesama osnivaju stranke dok usput vode biznise i pjevaju. Čudan neki svijet. Kad je crossover krenuo u glavnu struju preko nekada poznate violinistice Vanesse-Mae pa i hrvatskoga pijanista Maksima Mrvice, na akademijama se većina klasičara gotovo zgražala nad kvalitetom te glazbe, ne razmišljajući ni u kojem slučaju o tome da bi htjeli završiti na tom putu. A njih su dvoje čak bili i predvodnici nečega novoga i zbog svoje originalnosti čak su i imali nekakva smisla. Ali zato je, eto, prije nekoliko godina hrvatski crossover čelistički duo čak i po nekim »ozbiljnim glazbenicima« bio skoro pa kandidat za Nazora za životno djelo.
Svijet showbizera, internetskih poduzetnika, influencera, vinara? Nitko više ne zna što je tko. A zapravo je jednostavno. Svi su oni – sve. Nema više crossovera jer su žanrovske podjele vrijednosno nevažne, nema se tu više prijeći iz čega u što a da je to ikomu važno. Tako da zgražanje jednoga rockera što su mu složili političku frku ne bi trebala biti nikakva frka, jer taj svijet kojemu on kao ne želi pripadati jest svijet u kojem svi oni žive, samo toga vjerojatno nisu svjesni. Ili, na tragu pojma polusvijeta, možda pripadaju više polusvijetu, ali ne značenjski u pejorativnom smislu, već više onako da se upotrijebi tolkienski izraz, pripadaju nekom međuzemlju. Fluidnomu prostoru između svjetova, prostoru u kojem čovjek može biti apsolutno sve i ništa u isto vrijeme, prostoru u kojem su kriteriji potpuno ad libitum, a smisao svega doveden do ad absurdum. To je prostor koji istovremeno navodno oslobađa lažući na uho da je čovjek slobodan izraziti se kako hoće, ali ga kad-tad opali malj istine po glavi.
Svijet umjetnosti
A što je to uopće »svijet umjetnosti«? Sintagma koju je i lako i teško objasniti. Svijet umjetnosti u tehničkom je smislu svijet u kojem se stvara, prezentira, promiče, konzumira i procjenjuje umjetnost. Sociološki predstavlja mreže ljudi koje povezuje zajednička posvećenost umjetnosti i posjedovanje ukupnoga znanja po kojem stvaraju djela koja se prepoznaju kao umjetnička.
Svijet umjetnosti tako ne počiva toliko na kanonu, zakonima i pravilima koji su negdje napisani, već na samorazumljivim pretpostavkama koje su poznate onima koji se umjetnošću bave.
Sam pojam svijeta umjetnosti (artworld) uvodi američki filozof umjetnosti Arthur Danto. Zaključuje da je shvaćanje umjetnosti uvjetovano dobu u kojem nastaje, jer nešto je u nekom trenutku povijesti bila umjetnost, a u nekomu to nije, pa zato kaže: »da bi se nešto uopće vidjelo kao umjetnost, traži se atmosfera umjetničke teorije (…) znanje o povijesti umjetnosti«. Dantov je argument tako cirkularan, da bismo znali što je umjetnost, moramo znati što je umjetnost bila pa zato piše o umjetničkom ozračju, što bi se moglo donekle povezati i s Benjaminovim pojmom auratičnosti, osjećaja umjetničkoga djela. Njegov zemljak i suradnik George Dickie na tim temeljima razvija institucionalnu teoriju umjetnosti. Što je umjetnost, ne određuje ozračje umjetnosti, života umjetnika i samoga djela, već to određuju formalne procedure i protokoli svih onih koji su uključeni u proizvodnju, prezentaciju i konzumaciju, dakle, umjetničkih institucija. I jedan i drugi pristup imaju svoje nedostatke, ali je činjenica da i jedan i drugi govore o istom, povijest, znanje i ukupno djelovanje umjetnika stvaraju osjećaj koji je zapravo svijet umjetnosti i iz kojega umjetnost izlazi prema drugim svjetovima. Ferruccio Busoni, poznati talijanski skladatelj i pijanist, u predgovoru prve velike metodike klavirske tehnike na početku 20. stoljeća pisao je da će svaki pokušaj da se uspostavi sveobuhvatna teorija o umjetnosti završiti tako da se osobno stajalište pokuša primijeniti na sve, što neizbježno završava neuspjehom, ali odmah dodaje da postoje ipak principi koji vrijede za sve, i oni moraju biti početak svake teorije. Ferruccio piše o istom, o nepisanim pravilima svijeta umjetnosti, gdje oni koji ju istinski vole, rade i osjećaju to ozračje i tu auru dok ju stvaraju, automatski znaju i njezinu teoriju.
Umjetnost – to sam ja
I to je dobro funkcioniralo, umjetnici su stvarali svijet umjetnosti, gdje se, gotovo bi se moglo reći, prirodnom selekcijom loša umjetnost odvajala od dobre. Ali u 20. stoljeću, kako je to slikovito opisao Yves Michaud, umjetnost ishlapljuje, prazni se od značenja i nestaje. To zbog hiperprodukcije, gdje ona polako ali sigurno gubi snagu, iščezava. Samim se time i svijet umjetnosti preobražava, a primarno (svijet stvaranja) prepušta mjesto sekundarnomu (svijetu dijeljenja), gdje se, kako kaže, fetiši gomilaju na policama kulturnoga supermarketa. E, baš na tim policama stanuju i junaci priče o hrvatskim svjetovima umjetnosti. Želi li tko dobar glazbeni sendvič? Uzme malo političke subverzije, malo golotinje, malo niskih strasti pa to sve zapakira s nečim velebnim, tipa diplomom ili doktoratom, čisto da se nađe, to je, naime, za one malo finijega nepca, da imaju dojam da konzumiraju vrhunsku robu. Najžalosnije u svemu tome jest kada pojedinci koji smatraju da su viši od institucija srozavaju dostojanstva institucija. Oni, naime, svojim djelovanjem zapravo neumorno rade na demontaži svojega svijeta, da bi onda kad se nađu u škripcu mahali tim istim svijetom ne bi li se legitimirali. Dakle, sve rade da unište kriterije koje srednjovjekovne institucije poput sveučilišta čuvaju, ali će zato rado mahati diplomama tih istih sveučilišta. Ili će rado pljuckati po umjetničkom institucionalnom okviru koji je navodno krut i neslobodan, ali će spremno od njega primati plaću, jer hej, ne služimo mi nikomu, institucija je tu da služi meni.
Zgodno je baciti u oči nekomu malo simboličkoga kapitala koji nosi neka institucija da bi opravdali sebe, ali to rade jer je to još uvijek neki svijet, za razliku od polusvijeta koji proizvode ti drifteri po međuzemlju. Ako je društvo napokon odgovorilo na Tolstojevo pitanje »Što nam je dakle činiti«, onda se Lav Nikolajevič u grobu vjerojatno vrti kao na ražnju.
U zadnjem poglavlju knjige gdje se bavi pitanjem uloge duhovnih elita, među ostalima i umjetnika u društvu, u jednom Tolstoj jest pogodio, sve to otuđenje na kraju i realno i simbolički plaća radni narod. I to je žalosno, Tolstoj jest živio u specifičnim okolnostima i ne moraju se s njim svi u svemu složiti, ali to da bi svaki umjetnik trebao biti ponajprije ponizan, istina je s kojom se teško ne složiti. Ponizan prema čemu, drugo je pitanje, Tolstoj je tvrdio prvo prema narodu, ali ako ni prema čemu, barem bi trebali biti ponizni prema svojemu svijetu. Jer u onom času kad su i njega izgubili, nemaju legitimiteta više se ni na što pozivati. Tako da onaj klišej budi što jesi tu zapravo vrijedi više nego bilo što. A ako već nisu ništa, to je sasvim legitimno, njihov izbor, ali onda barem ne trebaju govoriti da su nešto što odavna više nisu, pogotovo onda kada su i sami sudjelovali i sudjeluju u uništavanju toga. I bez obzira na to što viču nismo polusvijet, ništa to ne znači, istina je uvijek bila jača od laži, pa i onda kada ih tko ponavlja sam sebi.
