Da i dalje postoje presizanja za hrvatskom kulturom, posebno književnošću, dokazuje i novi srpski zakon koji svojata djela dubrovačke književnosti zaključno s 1867., odnosno daje im dvojnu pripadnost. O tom kulturno-diplomatskom skandalu piše Filip Pavić. Taj zakon, izglasan 23. prosinca u Beogradu, pripremao se cijele 2021., a srpski mediji opisuju ga kao onaj koji prvi put definira sva kulturna dobra i nematerijalno kulturno nasljeđe Srbije (što ne uključuje samo teritorij Republike Srbije nego i Kosovo i Metohiju). U članku 23. navodi se da u staru i rijetku bibliotečnu građu Srbije ulaze »izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno s 1867.«. To bi značilo da srpskomu nasljeđu pripadaju i Marin Držić, najveće ime hrvatske renesansne književnosti, i Ivan Gundulić, najvažniji hrvatski barokni pisac. Iz hrvatskoga Ministarstva kulture srbijanski zakon smatraju potpuno neprihvatljivim jer »ne postoji dvojna pripadnost dubrovačke renesansne i barokne književnosti, već je to hrvatska književnost«. »Srpska književnost nema pisanih djela na narodnom jeziku do pojave Dositeja Obradovića, a to se, čini se, želi popuniti prisvajanjem Držića i Gundulića i njihovih književnih krugova«, odgovorili su iz ministarstva.
Nije izostala ni osuda Ministarstva vanjskih i europskih poslova iz kojega se također posve neprihvatljivim smatra posezanje za tuđom kulturnom baštinom, uz ocjenu da takav zakon nije u duhu europskih vrijednosti. Srpski književni povjesničari, inače, odavna pokušavaju uvrstiti dubrovačku književnost u svoj književni korpus. U Beogradu je 2015. objavljena »Istorija dubrovačke književnosti« profesorice Zlate Bojović u kojoj stoji da dubrovačka književnost pripada Srbima i Hrvatima. Matica srpska je 2014. u okviru biblioteke »Deset stoljeća srpske književnosti« objavila Gundulića s »Osmanom« i »Suzama sina razmetnoga«, a najavljeno je da će u istoj ediciji srpske književnosti biti objavljeni drugi dubrovački pisci poput Držića, Ive Vojnovića i Ruđera Boškovića. Željko Jozić, hrvatski jezikoslovac i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, rekao je: »Činjenica je da je hrvatska kultura imala humanizam i renesansu, da su do nas slobodno dolazili mediteranski i svjetski kulturni trendovi i da smo oduvijek bili dio mediteranskoga kulturnoga kruga. Srbi su, nažalost, za to vrijeme bili pod osmanskom dominacijom pa deficit nastoje premostiti prisvajanjem tuđega pod egidom ‘sve je naše’. Njima vezanje uz hrvatsku kulturu i njezino prisvajanje jamči nekakvu kulturu i nasljeđe koje inače ne bi imali.« Argument kojim se srpski povjesničari književnosti tipično koriste jest onaj dubrovačke štokavske jezične osnove. Srpski jezični reformator Vuk Karadžić tvrdio je u sklopu teze »Srbi svi i svuda« da su svi štokavci Srbi, a čakavci Hrvati. Prema tomu bi dubrovačka književnost trebala biti jednako srpska kao i hrvatska. Jozić kaže da ga ne čude ti pokušaji sa srpske strane te dodaje da mu je teško razlučiti što je ideja toga zakona u političkom smislu te hoće li hrvatska politika moći zbog toga uvjetovati primanje Srbije u EU, no smatra da je to još jedan pokazatelj ekspanzionističke politike posezanja za hrvatskim kulturnim dobrom, uz nedavno nijekanje hrvatskoga podrijetla bunjevačkoga govora.
U »Večernjem listu« arhitekt Jerko Rošin navodi da će pandemija korone danas-sutra proći jer se cijeli svijet u tom smjeru trudi, ali epidemija devastacije hrvatskoga prostora ne će jer u Hrvatskoj nikomu nije stalo da se ona obustavi. »Zbog svega toga hrvatski prostor sve se učestalije pretvara u prostor Hrvatske. Za mnoge iz inozemstva prostor Hrvatske je taj ‘topli kraj’ za stalni boravak ili onaj ‘roda selica’ s radnim mjestom na boljem mjestu. Dobro je što na privremenom ustupanju prostora ‘rodama’ pokušavamo turistički nešto zaraditi, ali kada drugi počnu vlasnički raspolagati našim prostorom, rađaju se problemi kojih još uvijek kao društvo nismo svjesni. Onima kojima Hrvatska i nadalje ostaje domicilna zemlja nije svejedno što se s njom događa, ali oni kojima je najvažnije zaraditi na prodaji svog zemljišta ne žele o tome ni razmišljati. No ne prodaju ga radi školovanja djece ili, ne daj Bože, zbog bolesti, već samo radi kruha bez rada. A prostoru je svejedno tko ga koristi. Bilo mu je svejedno i kad su se nekoć na njega doselili Hrvati, pa mu doista nije važno tko će se još na njega doseljavati u potrazi za boljim životnim uvjetima. Migracije su povijesna konstanta, ma koliko nekome bile prihvatljive ili ne. Zato o prostoru i ne govorim kao o političkoj kategoriji, ma koliko prostor i to bio, već kao o ekonomskoj i općedruštvenoj, kao interesu ljudi koji ga nastanjuju. I tu se krije srž problema, to pretvaranje hrvatskog prostora u prostor Hrvatske, na kojem neki ostvaruju svoje današnje interese ne vodeći računa o njegovoj sutrašnjici. Tako prostor Hrvatske postaje prostor brojnih drugih i sve manje svoj. (…) Prošli ratovi pokazuju da je mnogima bilo stalo do ovog našeg hrvatskog prostora, pa je valjda vrijedno našeg truda da ga što manje obezvrijeđenog ostavimo budućim naraštajima. Ima nas puno kojima je stalo da barem za našeg života i nadalje bude lijep i poželjan, ali bez volje državne politike malo se toga može učiniti.«
