U javnu je raspravu iz mjerodavnoga ministarstva dospio plan da se osmoljetka produljuje pa bi se u Hrvatskoj od 2025. godine uvela devetogodišnja osnovna škola. No to se ne planira učiniti uvođenjem novoga 9. razreda, nego utrostručenjem broja sati predškole za koju je plan da bude obvezna za svu djecu u godini prije polaska u 1. razred. Nova predškola potrajat će 700 sati godišnje umjesto dosadašnjih 150 do 200 sati, što znači da će sva djeca – i ona koja idu u vrtić i ona koja ne idu – u godini prije polaska u školu morati svakodnevno dolaziti u vrtić na četiri sata, i to od početka rujna do sredine lipnja. Satnica od 700 sati godišnje odgovara godišnjoj satnici obveznih predmeta i vjeronauka u 1. razredu osnovne škole. Ovih se dana čulo da je Hrvatska država s najkraćim obveznim obrazovanjem u EU-u, zbog čega ju se često proziva. Obvezno obrazovanje primjerice u Francuskoj traje čak 15 godina, a u Mađarskoj i Belgiji 13 godina. Devetogodišnje obvezno obrazovanje smatra se minimalnim standardom. »Nema spora o tome da Hrvatska treba produljiti obvezno obrazovanje, predškolski odgojitelji to zdušno podupiru. No zato je potrebna kvalitetna priprema jer je uvođenje predškole koja je samo sebi svrha u najmanju ruku kontraproduktivno«, izjavila je Katarina Turković Gulin, predsjednica Udruge predškolskih odgojitelja »Sidro«. Ni školski učitelji nisu pripremljeni za predškolce koji zahtijevaju drukčiji pristup i drukčiju pedagogiju. Da tomu nije tako, ističe, zbog čega bi postojala dva odvojena fakulteta?
Odgojitelji su posebno ogorčeni na rječnik i način na koji je napisan kurikul za predškolu, koji je sastavni dio sporne odluke. Osim što predviđa višejezičnost kao predškolski standard, ali ne i tko će održati predškolu na stranom jeziku, i to besplatno za svu djecu – kurikul propisuje i koje bi kompetencije dijete trebalo imati na kraju predškole iz područja pismenosti, višejezičnosti, matematike, prirodoslovlja, tehnologije i inženjerstva, poduzetništva i drugih. Tako primjerice propisuje da nakon predškole »dijete (od šest ili sedam godina) razlikuje neprovjerene, netočne i nepouzdane informacije dostupne u medijima i na internetu«. »Kako to možemo očekivati od djeteta koje još nije pismeno kad to ni brojni odrasli, pismeni, ne uspijevaju?« stoji u jednom komentaru, o čemu je pisala Kristina Turčin za Jutarnji list.
U današnje doba predmet istraživanja brojnih znanstvenika je anksioznost. Popularni časopis New Scientist nedavno je objavio specijalni serijal tekstova o anksioznosti s osvrtom znanstvenice prof. Nataše Jokić-Begić na rast anksioznih poremećaja u djece u Hrvatskoj.
Anksioznost je osjećaj straha ili nelagode koji je često popraćen fizičkim simptomima poput znojenja ili ubrzanoga rada srca. Tjeskoba može biti normalan odgovor na stresne situacije, no kada se ta emocija pretjerano aktivira, teško ju je kontrolirati ili se javlja bez specifičnoga uzroka. To uključuje različita stanja, kao što su fobije, socijalni anksiozni poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj, a njihov učinak na život osobe može biti iscrpljujući. Smatra se da oko četiri posto ljudi u svijetu ima anksiozni poremećaj, a do jedne trećine imat će ga u nekom trenutku svojega života.
Razne tjeskobe porasle su na početku pandemije pa je Svjetska zdravstvena organizacija izvijestila o porastu anksioznih poremećaja 2020. godine od 25,6 posto zbog uvođenja ograničenja tijekom kojih su se ljudi borili s nepoznatim virusom, ali i njegovim utjecajem na njihove živote. Jedno istraživanje, temeljno na podatcima za 2019. godinu, proučavalo je raširenost anksioznih poremećaja u 204 zemlje. Utvrđeno je da Portugal ima najveću stopu, 8671 slučaj anksioznih poremećaja na 100 000 ljudi, a slijede ga Brazil, Iran i Novi Zeland. Europa i Amerika bile su regije s najvišim stopama, a Afrika i Azija imale su najniže stope anksioznosti. Studija sugerira da bi ova povećana učestalost u razvijenim zemljama mogla biti posljedica niza različitih činitelja, poput prehrane, niže razine tjelesne aktivnosti i više individualističke kulture… Istraživanja pokazuju da se više djece danas osjeća tjeskobno nego prije nekoliko godina, a spektar objašnjenja je kompleksan: od posljedica pandemije koronavirusa do uloge društvenih medija. »I kod nas se primjećuje rast smetnja u djece. Statistike pokazuju da je 2022. godine u odnosu na 2019. u našim bolnicama i savjetovalištima bilo između 17 i 27 posto više hospitalizacija i pregleda. To se 2023. malo smirilo, ali je i dalje 15 posto veća razina nego 2019. godine«, rekla je dr. Jokić-Begić. Pozvala se i na istraživanje Instituta za društvena istraživanja iz 2022. godine koje pokazuje da većina učenika petoga razreda ima izrazit strah od rata, što odrasli zanemaruju. »Kao društvo moramo biti osjetljivi na to da je 21. stoljeće daleko kompleksnije za odrastanje nego što je bilo 20. stoljeće. Kada se tomu dodaju društvene mreže, stalni osjećaj djece da nisu dovoljno dobra jer je uvijek netko ljepši ili bolji na Instagramu, jasno je da je riječ o kompliciranom vremenu«, riječi su iz teksta koji je za Jutarnji list napisala Tanja Rudež.
