Danas bogoslužje ima dva različita dijela. Prvi je dio Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Narod slavi Isusa kao kralja, kao Mesiju. Izraelci prostiru svoje haljine na put kud prolazi Isus kralj. Zato se kliče: Hosana, pjeva, a u rukama nose grančice masline i cvijeća. Poziv je to vjernicima da se u duhu pridruže onima koji priznaju i slave Isusa Krista kao kralja i vide u njemu Mesiju. Molitve i pjesme, grančice u ruci znak su prihvaćanja Isusa Krista kao Sina Božjega, kao Spasitelja. Poziv je to na obnovu svoje vjere u Kristovo otkupljenje i spasenje.
Drugi je dio bogoslužja misa s navještajem muke Gospodnje. Misli teške i duboke. Zadiru u dubinu ljudskoga postojanja i otkupljenja.
»Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!« Prvi je put Isus dopustio da ga se časti kao kralja. Dok je suvremenike čudesno nahranio kruhom, oni su trčali za njim i željeli ga za kralja, no on im je izmaknuo. Sad kad se približio svojoj muci, i u trenutku kad će biti potpuno zgažen kao crv, Isus će reći: »Ja sam kralj.« Tomu kralju koji donosi mir i život danas se kliče i njemu Mesiji pjeva. Papa Ivan Pavao II. je 1986. godine proglasio Cvjetnicu Danom mladih. Želio je da nova generacija ima osjetljivosti za muke i patnje ljudi po svijetu, da misle na ljude koji trpe. Pepelnica i Cvjetnica čine cjelinu. Pepeo i zelena grana ujedinjuju ono što vjernici nose u sebi: prolaznost i klicu novoga života. Pepeo kao znak prolaznosti i umiranja od prvoga čovjeka, koji se okreće od Boga, i klicu novoga života od Krista Spasitelja, koji spašava sve u svemiru i na zemlji.
»Bez sumnje, Sin Čovječji odlazi kako je pisano o njemu«, piše sv. Matej. Cvjetnica govori o tom Isusovu odlasku iz slavlja u muku. Početak je Velikoga tjedna. A to je tjedan velikih događanja ljudskoga spasenja. Najprije Krist ostavlja samoga sebe, svoje tijelo, za hranu da vjernici mogu preživjeti. Zatim žuri prema križu da ih otkupi. Pridružimo se Isusu »koji se uputio prema časnoj i blaženoj Muci u kojoj će svojevoljno dovršiti otajstvo našega spasenja«. »Požurimo, dakle, i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. (…) Prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikada potpuno ne može dohvatiti«, piše sv. Andrija Kretski. Krist preuzima ljudske grijehe da ih uništi na kalvarijskom križu. Pobjedonosno ustaje iz groba da jednom zauvijek zatre smrt koja je bila nepobjediva. Sve su to spasonosni događaji Velikoga tjedna. Nisu to samo događaji koji su se zbili u prošlosti. Ti se događaji tiču i danas svih ljudi. Vrijede za sva vremena.
»Bdijte i molite da ne padnete u napast«, opominje Isus svoje apostole, a sv. Matej to zapisa. To se tiče svakoga čovjeka jer je svatko izložen napasti. Isus je podnio muku za sve ljude te nije to prošlost, nego je stvarnost koja se tiče svakoga ljudskoga života i budućnosti, odnosno vječnosti. Zato se ne može biti ravnodušan. Kristova je muka izvor otkupljenja čovjeka i njezin je plod ljudsko spasenje. Ona poučava što znači biti čovjek u punini.
»Duh je spreman, ali je tijelo slabo«, donosi evanđelje istinu o čovjeku. Biti čovjek znači trpjeti, ljubiti, oprostiti. Isus Krist to pokazuje svojim primjerom. Jedino je Božja ljubav sposobna pobijediti zlo i donijeti dobro za sve. Isus na križu ne optužuje, nego moli. Bilježi nam sv. Luka: »A Isus je molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’« Isplati se biti u Isusovu društvu. Tad je čovjek sposoban i opraštati. A ako je u društvu i s Gospom, tad će znati i naučiti proživljavati Kristovu muku. Na to upućuju riječi uvodne pjesme za križni put ‘Stala plačuć tužna Mati’: »U tvom društvu uz križ stati. S tobom jade jadovati. Želja mi je jedina.« Vjeruje li današnji čovjek evanđelju i koju ulogu preuzima?
»Jao onomu koji izdaje Sina Čovječjega!« opominje Isus. Preuzima li čovjek ulogu zloće ili ulogu pravednika, biti bez Boga ili biti s Bogom? Što čovjeku otvara put u vječnost? Tko će biti apostol Ivan, taj apostol ljubavi, a tko će biti Juda izdajnik? Zar često ljudi ne nose svoga Judu u sebi, kako piše pjesnik Vladimir Nazor: »Svog Judu sam nosio u sebi.« Svaki se čovjek treba osloboditi Jude u sebi, odbaciti zloću iz sebe i prepustiti se pravednosti Kristovoj. Tko će suosjećati s patnikom kao Veronika i pružiti pomoć kao Cirenac, a tko će na mjesto Heroda i Pilata? Danas neka izvire zahvalnost iz svih srdaca, zahvalnost Kristovoj pravednosti i pobjedi nad ljudskom zloćom.
