Nedavno je proslavljen Pesah. Moj prijatelj katolik koji je upoznat sa židovstvom ponekad kada ide u Svetu Zemlju nosi njihovu kapicu, kibah, i kaže da je to simbol svjesnosti i pokoravanja Bogu… Je li prihvatljivo da vjernik nosi takvo obilježje druge religije?
Ljerka Z.
Poštovati druge vjere i vjernike, njihove običaje i vjerovanja nije samo pitanje puke pristojnosti, nego znak naše otvorenosti na koju nas poziva i Drugi vatikanski koncil svojom deklaracijom »Nostra aetate«. U toj se deklaraciji izrijekom spominju četiri nekršćanske religije: hinduizam, budizam, islam i židovstvo, pri čemu se na židovstvo i islam stavlja poseban naglasak te se ističe što je zajedničko tim abrahamskim religijama, bez ikakve nakane da ih se izjednači ili da se upadne u sinkretizam. Uvjereni smo da Vaš prijatelj nosi židovsku kapicu – kibah – upravo zbog toga poštovanja židovstva čije je vjernike sveti papa Ivan Pavao II. nazvao »starijom kršćanskom braćom«, koje je poštovao tako da je od 1986. – kada je kao prvi papa u povijesti posjetio rimsku sinagogu – prijateljevao s rimskim rabinom Eliom Toaffom. A koliko treba znati poštovati druge i njihove običaje pokazao je za vrijeme posjeta Siriji. Tamo je u Damasku – opet kao prvi papa u povijesti – 6. svibnja 2001. posjetio džamiju Omayyadi, a prije ulaska u džamiju – u znak poštovanja muslimanskih običaja – sveti Ivan Pavao II. skinuo je cipele i stavio bijele papuče. Takvo ponašanje svima nama može biti uzor i primjer poštovanja drugih i drugačijih, njihovih uvjerenja i običaja.
Pisali ste o bolesničkom pomazanju. Kada sam tražila taj sakrament, moj me župnik pitao jesam li se ispovjedila. Nejasno mi je treba li za primanje bolesničkoga sakramenta biti ispovjeđen?
Slavonka
»Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« naših biskupa, koji smo citirali i u odgovoru koji spominjete u pitanju, izrijekom ne traži da se primatelj bolesničkoga pomazanja prethodno ispovjedi, ali je pastoralna praksa takva da se ta mogućnost pruži. Tako naši biskupi, pišući o obredu pomazanja, ističu: »Ako se bolesnik mora ispovjediti, neka mu to svećenik omogući prije slavlja pomazanja« (br. 175), a svećenici to obično i čine – bilo kod pojedinačnoga pastoralnoga pohoda bolesnoj osobi doma bilo kod organiziranih zajedničkih slavlja bolesničkoga pomazanja vjernika u župi/crkvi. Isti direktorij potiče na to, osobito u uskrsno vrijeme, jer to »na poseban način očituje otajstvo uskrsnuća i osloboditeljsku snagu Krista Gospodina« (br. 177). Kako se u obredu bolesničkoga pomazanja uobičajeno vjernici i pričešćuju, ne čudi nas što Vam je župnik postavio to pitanje, a primanje pričesti je »popudbina – hrana za put koja prati kršćanina na putovanju s ovoga života u drugi«. »Popudbina Tijela i Krvi Kristove snaži vjernika i daje mu zalog uskrsnuća. (…) Kad god nema dovoljno vremena za odvojeno slavlje ispovijedi, pomazanja, popudbine, a bolesnik je u neposrednoj opasnosti, bolesniku se može podijeliti pomazanje samo po čelu, zatim popudbina« (br. 178). Na ispovijed potiče i Katekizam Katoličke Crkve: »Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija« (br. 1517).
Kada razmišljam i meditiram o Isusu, zamišljam ga kao visokoga čovjeka svijetle puti, kako ga često prikazuju i umjetnička djela. Postoje li povijesni zapisi koji pobliže opisuju kako je Isus izgledao?
Matija K.
Svetopisamski tekstovi, koji su za nas vjernike važni, o Isusovu izgledu nisu ništa zabilježili niti su sveti pisci osjetili tu potrebu. Kršćanska je ikonografija pod utjecajem crkvenih otaca i teoloških razmišljanja kroz povijest Isusa ipak prikazivala na različite načine, pa tako »Leksikon ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva« navodi da je »polazište prvim kršćanskim likovnim prikazima, koje pratimo na freskama katakomba i na reljefima sarkofaga, bio figuralni i dekorativni repertorij helenizma, iz koga su preuzete i prve ikonografske crte Kristova lika«. »U naslijeđenom rječniku starih oblika bila je nova samo kršćanska interpretacija. Kako već stari crkveni oci izričito kažu da ‘Kristovo obličje ne poznajemo’, ni u najstarijim spomenicima III. stoljeća nije prikazivanje Krista težilo nekoj portretnoj karakterizaciji i individualizaciji, već je uvijek odražavalo idealnu predodžbu o Kristu u dušama vjernika« kroz stoljeća, sve do danas.
