OD LAŽI U RAJSKOM VRTU DO LAŽNOGA RAJA TRANSHUMANIZMA Oholost – temeljni korov koji se iskorjenjuje zahvalnošću

»Da mogu održati samo jednu propovijed, bila bi to propovijed protiv oholosti«, napisao je Gilbert Keith Chesterton 1929. godine. Doista, oholost nije samo jedan od smrtnih grijeha, nego korijen svih grijeha: riječi, čina ili želja protiv Božjega zakona, ali i protiv razuma i prirodnoga zakona. Katekizam, naime, naučava da Božje zapovijedi proizlaze iz prirodnoga poretka svijeta i društva. Sveti Aurelije Augustin taj je nauk izrazio na drukčiji način: grijeh je izvrnuta ljubav prema sebi, sve do prijezira Boga. Na tragu sv. Ivana Kasijana i sv. Grgura Velikoga, Crkva navodi poznatih sedam glavnih grijeha, čije ponavljanje rađa mane na kojima lako parazitiraju manji, laki grijesi. Oholost je, međutim, temeljni grijeh.

Prva laž i pad anđela

Iskustvo slomljenosti, nemogućnosti dosljednoga življenja ideala, svjedoči da je čovjek sklon grijehu. Stoga se često postavlja pitanje: Ako je Bog sve stvorio »veoma dobrim« – odakle grijeh? Biblija i iskustvo otkrivaju pak da je grijeh povezan s lažju. Normalan čovjek teško da će štogod učiniti ako u tome ne vidi neko dobro, makar kratkoročno i makar za sebe. No u to ga prvo treba uvjeriti. Tako je i izvor grijeha oholosti nijekanje ili iskrivljenje istine. U biblijskom izvještaju o stvaranju Zmija laže ženi govoreći joj: »Ne, ne ćete umrijeti! (…) Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« To, međutim, nije bila istina; vjerovanje laži pokazalo se kobnim.

U Knjizi proroka Izaije zapisano je kako je Svjetlonoša, »sin Zorin«, pao s nebesa u podzemlje. »Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu«, rekao je Svjetlonoša i time postao Satan – »neprijatelj«. Htijući biti ono što nije, upao je u ralje oholosti. U latinskom pak prijevodu Svetoga pisma prorok Jeremija opisuje kako Izrael odbija služiti Bogu. Bog govori: »Da, odavna ti slomi jaram moj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću biti sluga.’« Stara crkvena predaja kaže pak da su anđeli bili iskušani upravo time što im je Bog naložio da služe čovjeku koji je po naravi niži od njih. Lucifer i dio ostalih anđela pobunili su se protiv toga rekavši: »Ne ću služiti!« Božje je paradoksalno načelo da se uzvišeniji treba poniziti u služenju drugima. Shvati li se to pogrješno, kao gubitak dostojanstva, osoba odbija služiti i postaje ohola.

Prigovori govoru o oholosti

Nije stoga čudno što govor protiv grijeha – pa tako i njegova korijena – danas nailazi na nerazumijevanje i otpor. Prvi je razlog što suvremeni čovjek prirodnima smatra sve porive i potrebe čije zadovoljenje rezultira grješnim činom ili propustom. Nasuprot tomu, reći da je oholost grijeh znači reći da je oholo ponašanje protiv prirodnoga poretka. No ako je svaka potreba i želja prirodna, prirodno je i sve što čovjek čini da je zadovolji. Drugo, suvremeni narativi hvale užitak bez mjere i granice. Ako tkogod ima novca kupiti tisuću pari cipela, zašto da to ne učini?

Treće, nerijetka je formulacija suvremene etike da sloboda i dostojanstvo čovjeku omogućuju da čini što god hoće sve dok time ne krši slobodu drugih. U takvu vidokrugu poniznost i skromnost zvuče kao ljigave riječi koje čovjeku oduzimaju snagu, moć, važnost i ljepotu i čine ga puzavim crvom.

Međutim, ti prigovori previđaju da je dio čovjekove prirode razum, a oholost je neka vrsta nerazumna pretjerivanja. Ohol čovjek doživljava sebe nepogrješivim i najvažnijim, mjerilom svih stvari, središtem svijeta kojemu se svi trebaju prilagoditi. Služenje mu je ispod časti jer on je vrijedan po tome što je moćan i dominantan. Stoga nerijetko sebe doživljava kao žrtvu; Bog, svijet i ljudi samo ga gnjave i zagorčavaju mu život. Ponizan čovjek, s druge strane, zna da je Bog veći od njega, da nije važniji od drugih ljudi te da nije on mjerilo istine i pravde. Služenje mu nije ispod časti jer mu je mjerilo vrijednosti dobrota, a ne moć. Božji autoritet nije mu zaprjeka jer zna da je Bog jedini potpuno slobodan. Stoga je i čovjek time slobodniji čim je više suobličen Kristu. Konačno, takav čovjek zna da uživanje nije po sebi loše, ali nije ni jamstvo dobra i sreće.

Suprotnost je oholosti – zahvalnost

Kao što piše G. K. Chesterton, mnogi ljudi teorijski ne priznaju da je oholost velik grijeh, no priznaju to u praktičnom smislu. Odemo li u pivnicu, možda ćemo susresti vrstu čovjeka kakva nitko ne voli – to je čovjek koji za sebe pogrješno misli da je Bog, objašnjava Chesterton. Oholost kvari čak i druge grijehe: tko svoju slabost doživljava kao snagu, najgori je od svih. Takav je, primjerice, lijenčina koji prezire ljude bolje od sebe, koji rade kako bi on mogao rasipati. A Chesterton je paradoksalno primijetio i da ljudi mrze puritanstvo jer je ono »najsuhoparniji oblik oholosti«.

Stotinjak godina nakon njegova eseja o oholosti može se utvrditi da kult samoostvarenja i suvremeni konzumizam potiču egoizam i oholost jer od njih žive; svaki čovjek može postati nadčovjekom uz nečiji »online tečaj« ili kakav »novi proizvod«. Međutim, »nadčovjek« nije ugodna osoba; nitko ne želi provoditi vrijeme sa samodopadnim nasilnikom ili umišljenom budalom. Posebno je pak neugodan oblik oholosti opsjednutost sobom, život u »kući zrcala«.

No suprotnost oholosti nije samoprijezir ili pobožnjaštvo, nego upravo – zahvalnost. »Ljudska su bića sretna sve dok zadrže sposobnost doživljavanja i sposobnost reagiranja na vanjske poticaje s iznenađenjem i zahvalnošću«, zapisao je Chesterton.

Transhumanizam i homicidni pragmatizam – oblici suvremene oholosti

»Oholost se sastoji u tome da čovjek svoju osobnost postavlja kao jedini test, umjesto da kao test postavi istinu.« Na tragu te Chestertonove definicije može se reći da je dobro težiti uspjehu, no pogrješno je misliti da je uspjeh jedino ono što ja definiram uspjehom. Standard dobra tada nije Bog, nego »apsolutno ja«. I u pozadini svjetonazorskih sukoba današnjice počiva upravo sukob duhovnih vrijednosti. Odbacivši vjeru u pravoga Boga, suvremeni tehnoentuzijast nada se da će spajanjem ljudskoga tijela sa strojem čovjek nadići ograničenja krhkoga, smrtnoga tijela i postati »homo deus« (lat. čovjek bog) – superbiće omogućeno prikupljanjem i umrežavanjem beskonačno mnogo podataka, kakvo je opisao Yuval N. Harari. No što se događa kada superčovjek iscrpi resurse? Ima li tehnokratska besmrtnost kiborga uopće smisla? Transhumanist slijepo vjeruje da će razvoj tehnologije sam po sebi riješiti te probleme, crpeći energiju i podatke iz međuplanetarnih prostora, po mogućnosti iz cijeloga svemira.

S druge strane primjetna je preuzetna uvjerenost čovjeka predviđača u sigurnost znanja o budućnosti. Tako se olako tvrdi da će, bude li i dalje mnogo ljudi na Zemlji, život postati nepodnošljivo loš; stoga je najbolje da se ljudi suzdrže od rađanja djece, a dobrodošli su i drugi načini »preventivne« eliminacije ljudskih bića. »Homicidni pragmatizam« naziv je kojim je papa Franjo imenovao tu ideologiju koja čovjeka prikazuje kao nametnika koji sam sebe treba eliminirati sa Zemlje. Prešućuje se pritom da je nositelj te ideje najčešće bogata, moćna, povlaštena i ohola elita koja nije spremna odreći se neodrživa stila života, nego drugima odriče pravo na postojanje.

Pad oholosti, sjaj zahvalnosti i trijumf poniznosti

U svojem evanđeoskom hvalospjevu Marija ne prešućuje da Bog umišljene oholice raspršuje, a ponizne uzvisuje. Štoviše, Bogorodica zahvaljuje Bogu što je »pogledao na neznatnost svoje službenice« i »silne zbacio s prijestolja, a uzvisio neznatne«, što je »gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne«. Gospodin daje prednost mladomu i nejakomu Davidu pred oholim Golijatom, kao što uzdiže Josipa kojega su zavidna i ohola braća bacila u zdenac. I sam se Isus u slobodi ponizio znajući da mu nitko ne može oduzeti život, nego ga on sam »dragovoljno polaže, da ga opet uzme«.

Čitavo Pismo pokazuje da poniznost nije osjećaj manje vrijednosti, nego osjećaj realne vrijednosti te zahvalnost Bogu i ljudima na darovanim dobrima. Zlatni paradoks kršćanstva glasi: čovjek koji istinu i pravdu stavi na prvo mjesto, kratkoročno i prividno može izgubiti, no naposljetku će biti nagrađen, a oholica nužno pada. Ne zbog Božje osvete, nego zbog same prirode laži. Jer kada čovjek povjeruje da je bog, da je on sam mjerilo dobra i zla, donosi krive odluke koje prouzrokuju štetu za njega samoga; naposljetku – samouništenje.

Oholija