– Pa gdje si mi, »Čupavi« – irealnim nadimcima iz prošloga tisućljeća slatkorječivo mi tepa Željac, »slobodnolebdeći« intelektualac naše »škvadre« još u doba »djece cvijeća iz komunističkog jednoumlja« – nisam te vidio dulje no dobar hrvatski film! Ali čitam te tu i tamo, pročitana si ti knjiga, ili novina, ha, ha!… Navalio ti pisati protiv jedine nam državne dalekovidnice, nesuđene hrvatske »katedrale duha«, kao da je samo zlo na njoj. Vidi se da ju ne gledaš dovoljno! Evo, sigurno ne gledaše ove »Voice«, natječaje za najbolje amaterske pjevače? Ne bih se čudio da ne znaš ni tko je zadnji pobjednik u odrasloj konkurenciji, a još manje da znaš da je upravo okončan prvi pjevački natječaj za »kids«, kako se danas zovu »djeca«, na novohrvatskom. A te emisije, još više njeni pobjednici, baš su za tebe, zadrtu »konzervu«! U obje konkurencije pobijedili »najstarinskiji« pjevači, »kao iz naftalina izvađeni«, rekla bi otrcana izreka. Među odraslima Martin: kao da si na scenu postavio Ivu Robića, čak u onom istom njegovu odijelu s »pišmivrit« kravatom! A među dječicom, sitan i nježan devetogodišnji Marino, glasom »oživio« giganta Vinka Cocu! Ma, uživao bi da si to gledao, uvjeravam te! Već te vidim, staroga fosila, kako bi brzo natipkao: »U produkcijski najmodernijim i najraskošnijim emisijama; rasplesanim, rasvijetljenim svim mogućim i nemogućim ‘lightshowovima’ i dinamičnim do bola, ta naša (s)trpljiva publika, naši Hrvati svojim su glasovima pokazali čega su zapravo željni: pravih glasova, od Ive do Martina, od Vinka do Marina! Pjevača i pjevačica koji na pozornici stoje i glasom ju ‘pokoravaju’, a ne skakuću, ne izvijaju se polugoli i ne prenemažu se… Kao u inat onima koji nam uporno, iz godine u godinu ‘podmeću’ razne ‘štikle’, ‘trostruke letove’ i kojekakve ekstravagancije kao tobožnje pjevačke odabire cijele nacije«… Eto, tako bi ti pisao, samo da si gledao i vidio kako pred tim glasovima »omekšaju« svi, na čelu s četveročlanim žirijem za odabir i vodstvo pjevača, među kojima se i nekoć najliberalniji i »najluđi« rocker sad razotkriva kao tankoćutni, čak na svoj način konzervativni »djedica« nalik na tebe… A još da si vidio izjave maloga pobjednika, koji je djetinje iskreno, ali ozbiljnije od mnogih koji dođu i pred oltar, lijepo rekao kako »od vrtića ima curu«, koja ga je i kroz natjecanje pratila… – nastavlja Željac, već zanesen. – I da si čitao svjedočanstva njegove mame i kume, i to ne za tvoje pobožne novine, već one svjetovne! Nekoliko su puta istaknule koliko je maleni u životu zahvalan Bogu, kojemu se ‘sabrano i ponizno moli’ te mu iz ljubavi sam smišlja pjesme! Baš si mislim, zanima me što će sad s njime, »tako neinteresantnim«, ovi veliki glazbeni menadžeri i osobito »mainstream mediji«, željni svega drugoga osim običnog pobožnog dječaka…
– Ha, možda će pratiti njegovu »vezu«? Pa da za desetak godina možda dočekaju da je »mali vjernik iznevjerio svoju curu«, ili obrnuto? – otpuhnuh. – Daj, Željac, prestani me izazivati!
