Molim Vas da mi razjasnite, a vjerujem da to mnoge zanima, je li potrebno u slučaju tzv. kumulativnih misa sve misne nakane spominjati u molitvi vjernika? Meni to jako odudara od svih ostalih zaziva, a posebno kad se nabraja po dvadesetak imena pokojnika. I zašto je potrebno da, nakon što čitač pročita sve zazive, mora baš župnik čitati još taj završni zaziv i nabrajati pokojne? Zar nije moguće misne nakane pročitati, tj. najaviti npr. prije početka mise? Postoje li liturgijski propisi o tome? Unaprijed Vam srdačno zahvaljujem.
(V. T.)
Vjerujemo da se o pitanju koje postavljate često informiraju i drugi vjernici u razgovoru sa svojim župnicima i svećenicima jer je u nekim župama praksa kumulativnih misa jednostavno potreba, pa vezano uz to postoje i različite – da tako kažemo – prakse. I mi smo se sa stranica našega tjednika bavili tim pitanjem, pri čemu smo u obzir uzimali »Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« (br. 109 i sljedeći) hrvatskih biskupa koji se poziva na Zakonik kanonskoga prava (kanoni 945.-948.). U broju 111 navedenoga Direktorija pod naslovom »Kolektivna nakana« ističe se da je Kongregacija za kler dekretom od 22. veljače 1991. u dosadašnju praksu slavlja misa na nakanu darovatelja unijela veliku novost.
»Naime, u slučaju kad prinositelji, prethodno i izričito obaviješteni, pristaju slobodno da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u jedan prilog, može im se udovoljiti jednom jedinom misom prema kolektivnoj nakani. Ista Kongregacija je postavila stroge uvjete za takvu praksu: a) vjernike treba poučiti i izričito upozoriti i oni moraju na nju slobodno pristati; b) treba točno označiti dan, mjesto i sat u koji će se ta misa slaviti; c) takva misa ne smije se slaviti više od dva puta u tjednu (pri čemu se u bilješci ističe: Neka se takve mise ne služe nedjeljom); d) svećenik smije za sebe zadržati prilog u visini dijecezanskog stipendija, a preostali iznos predati ordinariju (to jest mjesnomu biskupu, op. a.) u svrhe koje je on propisao«, pa se nekako logičnim čini – o čemu piše crkveni pravnik dr. Slavko Zec u članku »Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice« u Riječkom teološkom časopisu 2010. godine – da se spominju i nakane na koje se misa slavi, kako bi vjernicima bilo jasno o čemu je riječ, pa su sve informacije itekako korisne i od pomoći jer unose »dodatnu pravnu sigurnost u ovu osjetljivu i delikatnu materiju« te dodatno jamče, kako ističe dr. Zec, »jasnoću u ispravnom pastoralnom postupanju župnika i ostalih svećenika uključenih u pastoralno djelovanje«. Vjerujemo da je upravo to i namjera svećenika koji ponavljaju imena onih za koje prikazuju misu, premda to po sebi nije nužno ni strogo propisano.
Bila sam nedavno na misi u župi i svećenik je spominjao obljetnicu posvete župne crkve. Obično sam mislila da se crkve blagoslivljaju. Postoji li i u čemu je razlika između blagoslova i posvete crkve?
Kako tumači crkveni pravnik dr. Nikola Škalabrin u »Bogoslovskoj smotri«, posveta je u skladu sa Zakonikom kanonskoga prava obvezna za stolne i župne crkve te za nepomične oltare i ona zahtjeva »svečaniji obred koji čini određenje trajnijim i neopozivim«. »Blagoslov se obavlja jednostavnijim obredom kojega je učinak manje konačan.« Dr. Škalabrin ističe da »za crkve treba preferirati posvetu, a nepomični oltar treba biti posvećen posebnim obredom«.
»Blagoslovi se redovito upotrebljavaju za kapele i privatne kapelice i svete zgrade koje se, zbog posebnih okolnosti, određuju za privremeno bogoštovlje. Za groblja je blagoslov jedini oblik s kojim se određuju prostori za pokapanje vjernika.« Pri tome dr. Škalabrin citira Zakonik kanonskoga prava u dijelu koji govori o svetim mjestima i vremenima (kanoni 1205. i sljedeći), prema kojima se kaže da su sveta mjesta »ona koja se posvetom ili blagoslovom što ih propisuju bogoslužne knjige određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika« (kan. 1205.), da posveta nekoga mjesta »pripada dijecezanskomu biskupu i onima koji su u pravu s njim izjednačeni« (kan. 1206.), da sveta mjesta »blagoslivlja ordinarij« (kan. 1207.). O »obavljenoj posveti ili blagoslovu crkve, a isto tako o blagoslovu groblja«, treba sastaviti ispravu »i neka se jedan njezin primjerak čuva u biskupijskoj kuriji, a drugi u arhivu dotične crkve« (kan. 1208.). U nastavku Zakonik kanonskoga prava podrobnije govori o crkvama ističući da kada se »propisno završi gradnja« novu crkvu treba što prije posvetiti ili barem blagosloviti (kan. 1217.), da je »prikladno da se kapele i privatne kapelice blagoslove po obredu propisanom u bogoslužnim knjigama« (kan. 1229.), da se nepomični oltari trebaju posvetiti, pomični pak da se »posvete ili blagoslove po obredima propisanima u bogoslužnim knjigama« (kan. 1236.) te da se prostori određeni za preminule vjernike – groblja – također trebaju pravilno blagosloviti (kan. 1240.). Iz svega navedenoga jasno je da postoji razlika između posvete crkve i oltara i blagoslova kapelice i groblja.
