Starozavjetni odlomak koji je izabran za nedjeljno bogoslužje pripada proslovu Knjige Izreka sastavljenomu od niza naputaka i prožetomu dvama govorima poosobljene mudrosti. Mudrost u tom proslovu progovara ponajprije u prvom poglavlju, a njezin je govor sličan govoru proroka jer mudrost »glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas; propovijeda po bučnim uglovima, na otvorenim gradskim vratima govori svoje riječi«. Slično se čita i na početku osmoga poglavlja: »Ne propovijeda li mudrost i ne diže razboritost svoj glas? Navrh brda, uza cestu, na raskršćima stoji, kod izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče.« Nastup mudrosti u svemu je javan i svima očit. Osobito su raskršća, gradska vrata i trgovi povlaštena mjesta susreta ljudi, mjesta na kojima se raspravljalo o pitanjima života u zajednici, na kojima su se održavale skupštine i sudovi. Mudrost bira takva mjesta kako bi ljudima predstavila svoje posebno podrijetlo: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.« Hebrejski glagol qanani, koji je ovdje preveden »stvori me«, znači zapravo »stekao me je«. Nesiguran je prijevod glagola nasak koji je u sljedećem retku preveden kao »oblikovana sam«, te bi ga se moglo prevesti i kao »uspostavljena sam«, a po nekima čak i »bila sam skrivena«. Sve je to omogućilo kasnije kršćansko tumačenje toga govora mudrosti u smislu Božje vječne Riječi, »Prvorođenca svakoga stvorenja« i »Početka Božjega stvorenja«. Ta je mudrost »rođena« prije stvaranja svijeta. Još i više, ona je bila prisutna kad je Bog »stvarao nebesa«. Njezina je prisutnost bila djelatna, jer je »bila kraj njega, kao graditeljica«. Hebrejski amon, ovdje preveden kao »graditeljica«, znači i »umjetnik«, »obrtnik«, pa je mudrost, uz Boga, ta koja punopravno sudjeluje u osmišljavanju i oblikovanju svijeta koji je u nastajanju. U tom zajedničkom djelu, mudrost uživa radost »iz dana u dan… pred njim sve vrijeme«. Premda Bog i njegova mudrost istovremeno rade na stvaranju svijeta, ni u jednom trenutku nisu odvojeni: mudrost je neprestano u prisutnosti Božjoj. Vrhunac teksta dostiže se u svjedočanstvu mudrosti: »moja su radost djeca čovjekova«. Istovremeno, to je i vrhunac stvaranja i vrhunac radosti. Kršćanska predaja prepoznaje u toj poosobljenoj mudrosti Krista nazočna prilikom stvaranja svijeta, »rođena, nestvorena, istobitna s Otcem, po kome je sve stvoreno«, kao što se to kaže u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Sam Krist nalazi radost prilikom stvaranja čovjeka, onaj isti Krist koji je uzeo tijelo čovjekovo kao znak potpunoga pristajanja uz Otčevu volju.
Evanđeoski odlomak preuzet je iz Isusova oproštajnoga govora nakon što je svojim učenicima oprao noge. Isus naglašava da ne može, u trenutcima prije svoje muke i uskrsnuća, svoje učenike svemu poučiti, no upravo ih zato upućuje na »Duha Istine« koji ima doći i koji će ih uvoditi »u svu istinu«. Riječi Duha svoje će izvorište imati u Bogu, a on će postati vodstvo Isusovim učenicima u razdoblju nakon uskrsnuća. Isus upravo naglašava jedinstvo koje pritom postoji između Duha, Sina i Otca. Otac sve svoje daje Sinu, a Sin predaje Duhu. Konačno, Duh sve predaje Isusovim učenicima. On će biti izvor svega što će Isusovi učenici govoriti i navješćivati, te će riječi koje će oni govoriti nakon uskrsnuća i silaska Duha Svetoga biti osnažene božanskim autoritetom. Tako navještaj Crkve postaje sastavnim dijelom Isusova navješćivanja, te ono nije prekinuto njegovom mukom i uskrsnućem. Naprotiv, čitavo se Presveto Trojstvo, u Duhu i po Sinu, uključuje u život Crkve. Takav raspored božanskih dobara kao svoj konačni cilj ima proslavu Otca. Baš kao što molitva u Isusovo ime proslavljuje Otca i kao što sâm Isus dovršenjem povjerenoga mu djela, svojom mukom, smrću i uskrsnućem proslavljuje Otca. Kršćani su tako, djelovanjem Duha Svetoga, vjerodostojni i istinski nastavljači i dionici Kristova djela, te svojim životom, navješćivanjem i svjedočenjem, ali i svojom patnjom i trpljenjem, proslavljuju Otca. Život kršćanina ne može se nikako razumjeti izvan života Presvetoga Trojstva.
Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, nakon što je pokazao kako su svi grješni, ali i koja je uloga Božje pravednosti i ljudske vjere, sada produbljuje govor o opravdanju, po kojemu je čovjek »u miru s Bogom«. Ta milost mira s Bogom i života u prijateljstvu s njime postignuta je »po Gospodinu našemu Isusu Kristu«. To je i razlog kršćanske sigurne nade koja se sastoji u iščekivanju eshatoloških dobara: uskrsnuću tijela, sudioništvu u baštini svetih, u životu vječnom i slavi Božjoj. Zato kršćani mogu biti ponosni i uspravno stajati. Pritom ih ne mogu obeshrabriti ni nevolje, jer i u njima ostaje nada ojačana »ljubavlju Božjom« koja je »razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan«. Ova »ljubav Božja« ljubav je kojom sâm Bog ljubi čovjeka, a njezin je svjedok i njezino jamstvo Duh Sveti koji prebiva u vjernicima koji u njemu kliču »Abba! Otče!« On je i »susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja« i Božji »baštinici« i »subaštinici Kristovi«. Tako kršćanin postaje dijelom, sudionikom, baštinikom ljubavi koja vlada između Otca, Sina i Duha Svetoga.
