Dosadašnja iskustva s predlaganjima i donošenjima zakona u Hrvatskoj potvrđuju da se nedovoljno razmišlja o svrsi, ciljevima i međusobnoj usklađenosti zakona i drugih propisa. Pravni bi sustav trebao biti logičan, harmoniziran te kao takav usklađeno određivati ponašanja građana. Nažalost najčešće su se zakoni donosili kampanjski bez razmišljanja, obično povodom nekoga konkretnoga neugodnoga događaja ili stanja (mirovinske nepravde, neka masovna nesreća, športsko-navijački ispad, kazneno djelo i sl.), unatoč činjenici da se na te mogućnosti i okolnosti prethodno upozoravalo. Nakon toga neugodno zatečene strukture vlasti ne pronalaze prave izlaze, a da bi primirile građane, panično donose, dopunjuju ili mijenjaju zakone, koje često odmah ispravljaju ili tumače od slučaja do slučaja. Takvomu ponašanju pridonose i često nejasna stajališta stručnjaka, mnogih s titulom znanstvenika (ponekad i kupljenom) ili sveučilišnoga profesora, koji nedovoljno poznaju probleme ili im pak nedostaje opća građanska, pravna i humanistička kultura. Neki pak nemaju svoje mišljenje pa prihvaćaju nekritički sve strano, što je svojevrsni znanstveni snobizam, a drugi prilagođavaju svoje mišljenje stajalištima političara.
Istodobno razne skupine građana vrše dodatan javni pritisak da se sve njihove akcije uzmu u obzir. Ako se tomu pridoda i potreba političara za demagogijom prema trenutačnom stanju »tržišta konkurentnih ideja«, pravni sustav ne može biti harmoničan. Nastaje »zakonomanija« koja se očituje u brzopletu donošenju propisa od slučaja do slučaja. Posljedica je stanje opće pravne neizvjesnosti u građanstvu, u kojoj svatko shvaća i tumači propise na svoj način, što u pojedinim slučajevima poprima obrise pravne anarhije i nesigurnosti.
Primjer je za to povrat nacionalizirane i konfiscirane imovine za vrijeme bivšega poretka, kad su građani danima stajali pred sudovima u redovima radi pribavljanja dokaza o svojem prijeratnom vlasništvu.
Mnogima nije ništa vraćeno, a glede povrata stanova i kuća ostali su neriješeni problemi između bivših vlasnika i korisnika stanarskih prava. Bivši su vlasnici nezadovoljni jer im se nisu ostvarila očekivanja, a nezadovoljni su i preplašeni korisnici stambenih prostora bivših vlasnika s prijetnjom beskućništva.
U Zakonu o radu doneseni su propisi o tzv. »pravu majke odgojiteljice« prema kojem bi se priznavao staž za svako dijete, na način da bi primjerice majka s četvero djece ispunjavala uvjete za starosnu mirovinu neovisno o stvarnom radnom stažu. Međutim, nisu doneseni drugi odgovarajući propisi te je to pravo ostalo samo slovo na papiru. Majke s više djece bile su prevarene, a tu je prijevaru jedan ondašnji zastupnik opravdavao riječima da je to bilo samo načelno obećanje, a ne i pravo. U građana je tako stvoreno uvjerenje da se ne može vjerovati ni zakonu. Naknadno nakon proteka više godina djelomično je ispravljena ta nepravda Zakonom o mirovinskom osiguranju priznavanjem staža od šest mjeseci za svako dijete, što nije ni blizu onomu šte je obećano Zakonom o radu.
U području pronatalitetne politike još nisu izjednačena sva djeca kada je riječ o ostvarivanju doplatka za djecu. Zadržani su i dalje imovinski cenzusi, kojima se umanjuje ili čak isključuje pravo na doplatak za djecu, ovisno o visini prihoda članova kućanstva u kojem žive djeca.
Izigrava se i načelna odredba Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojoj mirovina mora odgovarati omjeru broja godina mirovinskoga staža i ukupne svote uplaćenih doprinosa. Posebno bode u oči pravo na nacionalnu mirovinu, koje je uvedeno pod nazivom »novčana naknada za starije osobe«, a priznaje se svakomu hrvatskomu državljaninu starijemu od 65 godina koji boravi ili će boraviti na teritoriju RH duže od 10 godina, iako možda nikad nije radio u Hrvatskoj ni uplaćivao poreze i doprinose. Zakonodavac ne shvaća da se takvim zakonom ukida razlika u vrjednovanju rada i nerada.
Kada je u početku mlade države došlo do zaostajanja visina mirovina za plaćama zbog nepoštovanja zakonskih propisa o usklađivanju mirovina, Ustavni sud opravdao je nepoštovanje zakona činjenicom da bi država krahirala ako bi primjenjivala propise o obvezatnom povećanju mirovina u skladu s porastom plaća. Dakle, sam je Ustavni sud opravdavao nepoštovanje zakona iako mu je osnovna zadaća kontrolirati i braniti ustavnost i zakonitost.
Mogao bi se nabrojiti još niz drugih propisa koji su brzopleto donošeni ne uzimajući u obzir stvarne socijalne odnose i ekonomske mogućnosti.
Posebno je indikativan najavljen propis o uvođenju kaznenoga djela za ubojstvo žene pod nazivom »femicid«. Povodom toga sudac Vrhovnoga suda Damir Kos na TV-u je upozorio na sve nelogičnosti takvoga posebnoga kaznenoga djela kojim bi zakonom propisana kazna za ubojstvo žene bila znatno veća od ubojstava muškarca, osobito sa stajališta ustavne jednakosti muškaraca i žena. Nabrojio je niz mogućih nelogičnih i protuustavnih situacija koje bi nastajale usvajanjem takvoga zakonskoga propisa.
Vrijeme je da se prestane s predlaganjima i donošenjem pojedinačnih zakonskih propisa prije nego što se provjeri njihova usklađenost ili, glazbeno rečeno, harmoniziranost s pravnim sustavom u cjelini.
