Zašto svećenik na početku i kraju mise ljubi oltar? Zar nije središnje mjesto Isus u euharistiji?
J. O.
Upravo je tako kako i Vi pišete i sugerirate u svojem pitanju. Pišući, naime, o značenju davanja poljupca u liturgiji, naš liturgičar mons. dr. Ivan Šaško ističe da se »čovjek po Utjelovljenju Kristovu nalazi usred poljupca i zagrljaja Oca i Sina, tj. u Duhu Svetom«. Pobožanstvenjenje čovjeka događa se poljupcem sjedinjenja s Bogom. Da ne duljimo: »Liturgijski poljubac je gesta čašćenja i poštovanja prema posvećenim osobama i stvarima. Na prvom su mjestu oltar i evanđelistar, kao simboli Krista.« Stoga možemo reći da svećenik ljubi oltar je on simbol Krista, a Krist ima središnje mjesto (ne samo) u euharistiji.
»U starom obredu oltar se ljubilo čak sedam puta tijekom slavlja. Danas je poljubac zadržan na početku i na završetku euharistije. Već starina (Ordo Romanus I) spominje da je evanđelistar nakon čitanja navještaja, ljubio papa, đakon i prezbiteri. Od predmeta se ljubila ampulica sa svetim uljem prilikom posvete, plitica i svećenička liturgijska odjeća. Posebno mjesto pripada ljubljenju (klanjanju) križa na Veliki petak, ali križ je u tom slučaju također simbol Krista«, kao što je to i oltar.
Nedavno sam pročitao vijest o novom biskupu u Strasbourgu. No iznenadio me podatak da ga je imenovao francuski predsjednik. Možete li pojasniti o čemu je riječ?
I. V.
Biskupe imenuje papa, a kako se do toga imenovanja dolazi, tema je koja se tiče povijesti pojedinih zemalja i specifičnih sporazuma između države i Crkve. Povijesne okolnosti i način imenovanja biskupa u Strasbourgu objašnjava novinar Andrea Gagliarducci u svojem članku za ACI Stampu 27. veljače 2024., čiju ste nam poveznicu priložili. Predsjednik Francuske onaj je koji službeno imenuje nadbiskupa Strasbourga, piše Gagliarducci, a ta procedura seže u doba Napoleonova konkordata koji su 1801. potpisali prvi konzul Napoleon Bonaparte i papa Pio VII. Ali današnje predsjednikovo imenovanje samo je formalna ovlast jer biskupa bira Rim, a ne Elizejska palača. »Cijela je procedura vatikanska«, objašnjava Gagliarducci i dodaje da je sve uobičajeno: apostolski nuncij prikuplja informacije i »ternu« mogućih kandidata za biskupstvo predstavlja Svetoj Stolici – Dikasteriju za biskupe u kojem se analiziraju kandidati i papi se predstavlja više mogućnosti. Jasno je da papa donosi konačnu odluku, a kada ju donese Sveta Stolica – bez obzira što je Francuska danas laička država – o toj odluci informira Francusku, a posebno Središnji ured za religije Ministarstva unutarnjih poslova. Slijedi formalni pristanak (placet), premda bi Francuska mogla reći i »ne«, iako se to ne događa, navodi Gagliarducci.
Nakon vatikanske informacije francuski predsjednik daje svoje odobrenje dekretom (koji nije javan), a potom se izdaje papinska bula imenovanja, nakon koje slijedi drugi predsjednikov dekret koji »prihvaća bulu kanonske institucije« prevedenu na francuski (izvornik je latinski) i koja se dostavlja Državnomu vijeću, koje može dati neke prijedloge za promjenu teksta – ali formalnu. Konačno, Sveta Stolica i vlada dogovaraju istodobno objavljivanje vijesti u Službenom vjesniku (»narodne novine«) i u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano. I tu je doista riječ o posebnom slučaju u Francuskoj, a sličnih je konkordata i sporazuma bilo i u Španjolskoj i Peruu. Sličan je sklopljen s Mađarskom 1968., a neke njemačke pokrajine još uvijek imaju slične sporazume ili konkordate: Bavarska, Baden, Prusija. Teškoće oko imenovanja biskupa Crkva ima danas u Kini i Vijetnamu, ali je jedna činjenica jasna: biskupe imenuje papa i samo papa, zaključuje novinar Gagliarducci.
