Našao sam se pred jednom dvojbom i molim Vas pojašnjenje. Od nas vjernika traži se da budemo spremni svima oprostiti sve, a s druge strane Crkva nas uči da nam Bog oprašta samo kada se kajemo, pa zato i molimo kajanje u ispovjedaonici i na početku svake mise. Kako bismo trebali biti spremniji na opraštanje od samoga Gospodina?
Z. K.
Slažemo se da oprostiti nije lako i da je po našem ljudskom razmišljanju za oproštenje potrebno kajanje, što piše i u teološkim spisima. Istina je da nas Crkva uči da je oproštenje – u užem smislu – čin kojim onaj tko je pretrpio neku štetu ili nepravdu zaboravlja tko mu je to učinio, ističe R. Gerardi u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« i objašnjava da cijela Biblija osobito baca svjetlo na velikodušnost Božjega oproštenja, njegovu strpljivost i milosrđe. To često ističe i papa Franjo kada govori da Bog zaboravlja, a Gerardi kaže da »Bog za leđa baca i sam spomen na grijeh, otpušta dug i ne okrivljuje«. »No oproštenje je moguće samo pod uvjetom da čovjek grješnik ponovno dođe do skrušenosti srca, svjestan da je uvrijedio Boga: to ‘srce raskajano i ponizno’, koje je počelo novosti života, jest nužan preduvjet da Bog udijeli oproštenje.« Isus pak žrtvom svoga života postiže oproštenje svih grijeha čovječanstva i zapravo »dokazuje da ima moć opraštati grijehe te oprašta i samim svojim neprijateljima«. »Govori o opraštanju ‘do sedamdeset puta sedam’, i poučava da ovako molimo: ‘otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim’ (Mt 6,12).« R. Gerardi nas podsjeća da je oproštenje važno zato što se njime oblikuju uzajamni odnosi i da je nemoguće postići tu povezanost među ljudima »ako želimo međusobne odnose određivati jedino mjerilom pravednosti«. »Na svim razinama međuljudskih odnosa ona mora doživjeti takoreći značajnu ‘korekciju’ sa strane ljubavi koja je, kako to obznanjuje sveti Pavao – ‘velikodušna’ i dobrostiva ili, drugim riječima, u sebi nosi značajke milosrdne ljubavi, tako bitne za evanđelje i kršćanstvo«, pa i naše opraštanje svjedoči o tome da je »u svijetu prisutna ljubav jača od grijeha« jer bi svijet iz kojega bi se odstranilo opraštanje »bio samo svijet hladne i neobzirne pravednosti u ime koje bi svatko svojatao svoja vlastita prava naspram drugome«, napisao je u svojoj enciklici »Bogat milosrđem« sveti papa Ivan Pavao II. te nas i tako potaknuo da u opraštanju ne vidimo neki čin podilaženja, ustupak ili predaju, nego da ga doživimo kao odbacivanje osvete, »besplatni čin koji vraća slobodu onomu koji se optužuje« jer je oproštenje dar i milost, »no uz visoku cijenu« i sastoji se »u uočavanju zla prvo u samom sebi, a potom u drugima; pretpostavlja svijest o vlastitu grijehu i vlastitoj krhkosti, ali to čovjek ne doživljava s očajanjem, nego u otvorenosti za mogućnost promjene«, zaključuje R. Gerardi.
Naš župnik svake nedjelje na župnoj misi upotrebljava tamjan. I bilo bi sve u redu da se s količinom koju stavi ne stvori cijeli dimni oblak u crkvi, a da ne govorimo kako se bore ljudi koji imaju respiratorne probleme. Kada smo ga pokušali upozoriti da smanji upotrebu tamjana, bio je vrlo odbojan i govorio je o povijesti liturgije. Imate li neku ideju s kojim bismo mu još argumentima mogli pristupiti?
Župljani
Po vašem pisanju čini se da se može »pretjerati« s upotrebom tamjana za vrijeme mise. Mi ćemo se pak poslužiti razmišljanjima našega liturgičara mons. Ivana Šaška koji misli malo drugačije i kaže da se »dobiva dojam da se danas tamjanu, mirisnim štapićima i parfemima daje posvuda više pozornosti negoli u liturgiji« i da se čini da ne bi smjelo biti tako jer se kađenjem »veoma lako dolazi do osjećaja uzajamne pripadnosti svih koji su uključeni u obred«, a kađenje u sebi »sažima simbolizam vatre i mirisa«, dok »spaliti tamjan jest čin klanjanja i odgovora prinosu žrtve, a miris dodaje dimenziju radosti, dopadljivosti i ljepote«. Mons. Šaško jednako tako dodaje da »ne bi bilo poželjno izgubiti se u neplodnim raspravama koliko je potrebno zamaha kadionicom u pojedinim slučajevima«, a čini nam se da je iz njegova objašnjenja jasno da je »puno važnije primijeniti u liturgiji onaj duh koji se nalazi u svakoj istinskoj liturgijskoj gesti« koja – sama po sebi – ne prepoznaje pretjerivanja, pa čak ni u kađenju kod obreda. Hoće li to biti dovoljno »argumenata« za Vaš razgovor sa župnikom oko toga da je važan »duh geste« kađenja, a ne »količina« (»tek da se nešto dimi«, kako kaže mons. Šaško), to doista ne možemo prosuditi. No svakako bi bilo dobro da i vi i vaši istomišljenici promislite i o načinu svoje reakcije kako vas župnik ne bi (ponovno) pogrješno shvatio.
