Može li trajni đakon koji se rastao i ponovno vjenčao i dalje biti u toj službi?
J.K.
Na temelju Vašega pitanja – ako je doista riječ o »rastavi i ponovnom vjenčanju« i ako pod time mislite na ponovno civilno (građansko) vjenčanje (jer, nakon rastave braka crkveno vjenčanje nije moguće) – rekli bismo da netko ne može niti smije po crkvenom zakonu i dalje biti đakon.
U crkvenom zakoniku – Kodeksu crkvenoga prava – ne postoji »rastava braka« i ona nije moguća, nego se govori isključivo o proglašenju nevaljanosti ženidbenoga veza. O tome govore crkveni dokumenti Drugoga vatikanskoga koncila, među kojima »Lumen gentium« u broju 29 ističe da je služba đakona vrlo potrebna za život Crkve, pa će se »moći u budućnosti obnoviti kao posebni i trajni hijerarhijski stupanj«. Je li i gdje je zgodno za dušobrižništvo uvesti takve đakone, imaju odlučiti različite kompetentne teritorijalne biskupske konferencije uz papino odobrenje. Uz pristanak rimskoga biskupa moći će se taj đakonat podijeliti ljudima zrelije dobi iako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje ipak mora ostati na snazi zakon celibata, pa je onda motuproprijem Pavla VI. »Sacrum diaconatus ordinem« uveden stalni đakonat, a trajni se đakon, ako mu umre žena, ne može ponovno vjenčati, pa se vjenčati ne bi mogao ni đakon kojemu je brak proglašen nevaljanim jer trajni đakon prije ređenja mora biti oženjen.
Što učiniti kada na misi za vrijeme pričešćivanja posvećena hostija padne na pod? Treba li tada svećenik (ili djelitelj pričesti) podignuti hostiju ili da vjernik podigne hostiju?
Čitatelj
Slično smo pitanje na našu adresu već dobili, no kako je od našega odgovora proteklo i više godina, odgovorit ćemo Vam na njega sa sviješću da kao vjernici katolici znamo što nam znači posvećena hostija, pričest – euharistija ili Tijelo Kristovo i da se s njome postupa krajnje ozbiljno, a posebno u času kada se pričešćujemo.
Dakako da se može dogoditi da nam hostija padne kod dijeljenja pričesti, no to nije razlog za dizanje panike i straha jer nismo počinili svetogrđe i jer se neka nesmotrenost i nespretnost može dogoditi svakomu od nas – bilo svećeniku, izvanrednomu djelitelju pričesti ili nama koji se pričešćujemo. Ako se to dogodi, svećenik može uputiti vjernika da sam podigne hostiju i da se pričesti, ali isto tako ju može podići i svećenik ili djelitelj pričesti, odnijeti ju do oltara te se pobrinuti i provjeriti da na mjestu gdje je pala slučajno nije ostala koja čestica. Mjesto na koje je pala hostija treba se zaštititi – prekriti rupčićem, koji svećenik uobičajeno ima kod dijeljenja pričesti, ili na neki drugi način, udaljiti se malo od toga mjesta i nastaviti dijeliti pričest, te nakon toga doći i očistiti to mjesto blagoslovljenom vodom, što svećenici i učine. Tako naime postupaju svećenici i mislimo da je dobro da se i na taj način vjernicima još jednom istakne koliko je važno paziti i na hostiju i na čestice, a ako postoji sakrarij u sakristiji – mjesto koje se upotrebljava kako bi se hostija rastopila u vodi, a voda izravno otišla u zemlju, postupa se tako. Sakrarij nije isto što i »lavabo« koji je spojen na redovitu odvodnju, bilo u gradu bilo u selu, i u njega se takva voda ne ispušta.
