Neoliberalni kapitalizam nameće svoja pravila ponašanja pod sloganom »socijalno tržišno gospodarstvo«. Međutim, to ne znači i automatsko izravnavanje ni zauzimanje za solidarnost i pravdu. Zato je valjalo na vrijeme prepoznati koja su stvarna mjerila gospodarske i socijalne politike države, odnosno koje su istinske socijalne mjere za rješavanje problema pojedinca, obitelji, pojedinih skupina i društva u cjelini. Ispravna socijalna politika samo je ona koja je sposobna odražavati se u budućnosti. To se nije potvrdilo. Pojedinačni primjeri ispravljanja socijalnih nepravda lijepo odjekuju u javnosti, ali ne rješavaju probleme.
U Hrvatskoj je u prvih petnaest godina glavni problem bila nezaposlenost. Nažalost problem je rješavan odlaskom mladih u inozemstvo trbuhom za kruhom. Istodobno se u Lijepoj Našoj provodila »tajkunizacija«, odnosno stvaranje nove klase kapitalista, nastale ni iz čega ili samo simboličnim kupovanjima poduzeća »za jedan dolar«. To je nazvano »privatizacija«.
Tako je narod osiromašen ratom postupno dijeljen na siromašne i bogate. Sve više je dolazio do izražaja jaz (možda je bolja riječ provalija) između manjine naglo obogaćenih i većine osiromašenih. Većina osiromašivanih to je fatalistički prihvaćala jer je bila zanesena ostvarenjem vlastite države, što je bilo najbolje izraženo sloganom »hrvatska lisnica u hrvatskom džepu«. Prihvaćale su se kao opravdanje i naslijeđene razlike u gospodarskom zaostajanju nerazvijenoga Istoka (kojemu je pripadala i Hrvatska) u odnosu na Zapad, odnosno zapadnu Europu.
Srednji društveni sloj, počevši od kvalificiranih radnika do visokoobrazovanih inženjera, liječnika i drugih struka, također se počeo raslojavati i iseljavati. Pokušavalo se teoretizirati i s idejom stvaranja staleža, posebno preko političara kojega se pamti po velikom promašaju izgradnje Dinamova stadiona.
Ti propali procesi pokušaja stvaranja staleških i cehovskih razlika između struka i zanimanja te bogatih i siromašnih najbolje su objašnjeni sintagmom umirovljenoga hrvatskoga generala: »Tko je jamio – jamio je.« Svojedobno »prvi« dopredsjednik Vlade pokušavao je dokazivati da je iseljavanje mladih stručnjaka dobro za budućnost Hrvatske jer će radom u inozemstvu steći bolja iskustva te povratkom u domovinu znatnije pridonositi gospodarskomu razvitku Hrvatske. U pravilu se uspješni hrvatski stručnjaci ne vraćaju, a to vrijedi i za kvalificirane radnike. Ne pomažu ni novčane stimulacije. Danas Hrvatskoj nedostaje stručna kvalificirana i visokokvalificirana radna snaga, pa je nastupio uvoz stranaca s Istoka i iz Afrike.
Takvomu stanju gospodarstva i tržišta radne snage pridonio je i već zaboravljeni »grijeh struktura«. Neki misle da je to bila samo fraza bez temelja, no, primjerice, neplaćanje zakonskih obveza (doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje) dovodilo je radnike u položaj nepriznavanja mirovinskoga staža, a time i neispunjavanja uvjeta staža propisanoga za mirovine. Danas se to ponavlja u susjednoj državi Bosni i Hercegovini.
Nadalje, umjesto plaća u novcu, plaćalo se u naturi (roba ili prehrambeni artikli) ili bonovima kojima se kupovalo, odnosno plaćalo kod istoga poslodavca. Svi takvi i slični nadomjesci novčanih plaćanja nisu se mogli uračunavati u prosjeke primanja za izračun visine mirovina. Dakle, oštećeni su za buduća mirovinska prava. Mnogi čak nisu dobivali ni plaće ni bonove, što potvrđuju stečajevi u tekstilnoj industriji. Sve se to događalo prešutnim pristajanjem grješnih struktura vlasti.
Stanje socijalne ugroženosti brojnih skupina zaposlenika moglo bi se objasniti sljedećom usporedbom. U feudalizmu su kmetovi bili u povoljnijem položaju. Kmet je proizvodio hranu za sebe i svojega gospodara i mogao je uvijek nešto zatajiti za sebe. Ako je gospodar pretjerao, slijedile bi seljačke bune. Nasuprot tomu obespravljeni radnik kojega poslodavac ne plaća nema mogućnosti kupiti hranu, nego jedino ukrasti ili tražiti milostinju, a zna se da očekivanje milostinje za učinjen rad vrijeđa dostojanstvo svakoga pojedinca. U sličnom stanju našli su se i brojni umirovljenici. Jedni su se spašavali bijegom u mirovine, kupovanjem staža, koji su plaćali poslodavci, a drugi kupovanjem invalidnosti (korupcija). Dakle najbolja »proizvodnja« bila je proizvodnja umirovljenika. Danas ih molimo da rade.
U oba je slučaja gubila država (proračun), a radnici su ipak ostajali nezadovoljni jer su im prava bila često ispod socijalnoga minimuma.
Izlazi iz takve situacije tražili su se u nuđenju mirovinskih, zdravstvenih, radnih i drugih socijalnih reforma. Neki su političari bili toliko zaneseni svojim poslanjem da su izjavljivali da njihova generacija ima pravo zadužiti se na teret budućih naraštaja. Nažalost, nitko se ne pita gdje je tu običan mali čovjek, nije li on ponižen i svojem dostojanstvu, jer je sada prisiljen prihvaćati svaku milostinju koja mu se nudi.
Mnogi političari takvo stanje konstantno zlorabljuju obećavajući bolju budućnost, samo da bi očuvali svoje položaje, povlastice i društveni status.
