Čula sam od prijatelja da je u uskrsnoj osmini zabranjen post i nemrs zbog radosti Kristova uskrsnuća? Postoji li takav propis u Crkvi koji bi onemogućavao one koji žele postiti da to ne čine?
Čitateljica
U našoj Crkvi postoje mnoge vjerničke prakse, koje su dio pučkih pobožnosti, a koje su izraz duboke vjerničke duše našega naroda. Neki vjernici imaju svoje osobne zavjete jer im je Bog preko kojega svetca uslišio njihov zavjet, a oni su se onda obvezali na pokoru, molitvu i post u znak zahvale… Zakonik kanonskoga prava (ZKP) u kanonu 1251 navodi: »Uzdržavanje od mesne ili druge hrane, prema propisima biskupske konferencije, neka se obdržava svakog petka u godini, osim ako se podudaraju s nekim danom ubrojenim među svetkovine; nemrs pak i post na Pepelnicu i na Petak muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista.« U svetkovine Katoličke Crkve ubrajaju se: Uskrs, Božić, Bogojavljenje (Tri kralja), Uzašašće, Duhovi, dani vazmene osmine, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Srce Isusovo, Krist Kralj, Sveti Josip, Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa), Svi sveti, sv. Petar i Pavao, Rođenje Ivana Krstitelja, vlastite svetkovine – svetkovina glavnoga zaštitnika mjesta ili grada, svetkovina posvete i godišnjice posvete vlastite crkve i svetkovina naslovnika, utemeljitelja ili glavnoga zaštitnika reda ili kongregacije. Dakle, dani vazmene osmine ubrajaju se u svetkovine – od Uskrsa do Bijele nedjelje – pa su na neki način kršćani još od doba prve Crkve na svaki dan osmine gledali kao da je uskrsna nedjelja. No s vremenom su se mnoge prakse iz toga prvoga doba Crkve izgubile, ali je uskrsna osmina i dalje ostala svetkovinom i to bi vrijeme trebalo provoditi u radosti zbog Isusova uskrsnuća, pa je po sebi moguće izostaviti post i nemrs na petak poslije Uskrsa, a naš liturgičar Tomislav Hačko piše: »Crkva, inspirirajući se na drevnom židovskom običaju (usp. Izl 2, 15. 19), produžila je slavlje najveće kršćanske svetkovine za sedam dana, i to kao jedan produženi dan Uskrsa.«
Poštovani. Oduvijek me zanimalo u kojem je kontekstu i kada formulirana crkvena zapovijed: »Najmanje se jednom godišnje o Uskrsu pričesti«? Što točno znači ta crkvena zapovijed?
B. H.
Katekizam Katoličke Crkve u broju 1389 piše: »Crkva obvezuje vjernika da u ‘nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji’ i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.« Tu treću crkvenu zapovijed tumači fra Josip Ikić koji piše da je obveza svakoga katolika, koji je već primio prvu pričest, da se barem jednom godišnje ispovjedi i pričesti u uskrsno vrijeme. »Tko ne može doći u crkvu zbog bolesti dužan je pozvati svećenika. Propustiti godišnju ispovijed i pričest težak je grijeh. To je donja granica koju savjestan vjernik neće preći. Naprotiv, pozvani smo da se redovito ispovijedamo (možda mjesečno) i pričešćujemo svaki put kad sudjelujemo u svetoj misi (ako nismo u teškom grijehu). Ova dva sakramenta služe nam kao lijek i hrana na putu svetosti, na koji smo svi pozvani.« I dr. Hrvoje Kelem u članku »Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti« u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije ističe da te zapovijedi ne trebaju dodatno tumačenje jer »potiču na minimum onoga što je potrebno da čovjek ne bi duhovno usahnuo i zanemario sakramentalni i crkveni način života«. No cilj joj nije poticati na minimalizam – to jest da se samo jednom godišnje pričestimo, jer je J. Auer zapisao, a dr. Kelem prenosi, da je Sinoda u Agdi 506. čak odredila da se laici koji se ne pričeste za Božić, Uskrs i Duhove ne trebaju smatrati katolicima. No znamo da se vjernicima preporučuje da svaki put kada sudjeluju na misi, prime i pričest, a pretpostavka je da su se ispovjedili i da nemaju teškoga grijeha. A pri svemu na pameti treba imati Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu (6, 53-56): »Reče im stoga Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« Kako znamo da se bez ispovijedi, pokajanja i pokore ne može pristupiti pričesti, jer grijeh prekida odnos s Bogom i crkvenom zajednicom, svrha je te crkvene zapovijedi rast Božje milosti u nama i pomirenje s njim i Crkvom koja nam ponavlja riječi svetoga Pavla Korinćanima: »Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomorite se s Bogom!« (2 Kor 5,20).
