Slušao sam o razlici između kušnje i napasti, da prva dolazi od Boga, a druga od Zloga. No kako konkretno u duhovnom životu prepoznati što dolazi od Gospodina, a što od Sotone?
Čitatelj
U našem vjerničkom i duhovnom životu uobičajeno možemo dobro razlikovati kušnju i napast, a u teološkoj, posebno pastoralnoj literaturi i podukama pronaći ćete mnoga jasna objašnjenja (recimo u Rječniku biblijske teologije). Tako znamo da su kušnje koje nam dolaze prilika za duhovni rast i dozrijevanje, a naši bi nam svećenici protumačili – sada u korizmi vjerojatno je to učinio i Vaš župnik / župni vikar u propovijedi o Isusovu odlasku u pustinju – da nam kušnje prema biblijskom tumačenju dolaze od Boga. U tim kušnjama prepoznajemo jesmo li doista njegovi učenici u pravom smislu riječi. Njima Bog kao da nas pita: »Gdje ti je srce? Kakva ti je vjera?« Kušnja nam pomaže u rastu i dozrijevanju, ona nam pomaže da ojačamo svoju vjeru. U kušnjama nas Bog nikada ne napušta. On nam daje snagu i potiče nas da ih nadvladamo njegovom milošću. Napasti su u biblijskom smislu druge vrste i doista dolaze od Zloga, pa se ponovno podsjetimo na načine kojima je đavao iskušavao i napastovao Isusa u pustinji. Možda je najveća napast koja nam dolazi od Zloga želja za moću i vlašću nad drugima. Isus nam je dao primjer koji trebamo slijediti.
Koliko je godina imala Blažena Djevica Marija kada je rodila Isusa?
Boris P.
Najstarija crkvena predaja kaže da je Majka Božja poslije Isusova Uzašašća živjela na zemlji još 25 godina i da je navršila 72 godine kada je usnula te i sama dušom i tijelom uznesena ne nebo, pišu službene internetske stranice župe sv. Ivana Krstitelja Ivanja Reka. Po tome bismo onda mogli zaključiti da se s Josipom zaručila sa 14 godina i da je kao vrlo mlada djevojka u toj dobi rodila Isusa. S obzirom na vrijeme u kojem je živjela to nije uopće neobično.
Čitamo da je i papa Franjo tražio pomoć kod psihologa pa me zato čudi što se u pojedinim katoličkim krugovima navodi da Gestalt psihoterapija ima povezanost s new ageom. Možete li pojasniti kosi li se odlazak psihologu s crkvenim učenjem?
Nela, Rijeka
Ne znamo kako to neki psihoterapiju povezuju s new ageom, ali znamo da odlazak psihijatru i psihologu nije u suprotnosti s crkvenim učenjem. Naime, i na katoličkim se sveučilištima – i na našem Hrvatskom katoličkom sveučilištu i na onim papinskim u Rimu (recimo na Salezijani i Gregorijani) studira – psihologija. Mnogi su svećenici završili i taj studij, uz redoviti teološki, mnogi su doktorirali na raznim psihološkim i psihoterapijskim temama, a među njima je i isusovac dr. Mijo Nikić, koji je objavio i više knjiga o toj tematici kao što je »Očima psihologa teologa« i »Biblijska psihoterapija«. A za naš je tjednik psihoterapeut i svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. Josip Bošnjaković dao intervju 2017. godine u kojem je istaknuo da kod nas još postoji »određena stigmatizacija kada tko ide psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru« te je dodao da se ta stigmatizacija može skinuti, napominjući da bi bilo »dobro kada bi naši ljudi odlazak terapeutima doživljavali kao odlazak kirurgu ili liječniku opće medicine jer je normalno da ljudi imaju i psihičke teškoće«, te bi se trebalo promijeniti i »etiketiranje« osoba koje imaju psihičku teškoću te ih ne povezivati »odmah s čime bolesnim, magijskim, negativnim, sotonskim ili demonskim«. Dr. Bošnjaković jednako tako ističe da »mogućnost odlaska psihoterapeutu i njegova dostupnost poboljšava kvalitetu življenja« te da ne treba živjeti u »dihotomiji« prema kojoj se misli da »odlazak psihologu nije toliko blizak vjeri ili vjerskomu poimanju«. »Ako imam problema, idem svećeniku, a onda ne ću ići psihologu – misle neki i traže molitvu od svećenika da se riješe njegove teškoće. No promjena zahtijeva proces, tu je odgovornost naših ljudi da poduzmu promjenu, a ne da očekuju da će se sve odjedanput promijeniti.«
