Eh taj Eurosong, baš onda kad bi čovjek tu paradu kiča, neukusa i estetskoga, političkoga i inoga smeća htio izbjeći, negdje iza ugla dočeka ga i taj dan. Uspjeh je hrvatskoga predstavnika jasno izvrstan, stoji sve ono što su mnogi pisali o pozitivi koju je donio naciji, koristi za promociju države, oduševljenju njegovom skromnom i nenametljivom pojavom, altruizmu koji je pokazao odričući se nagrade u korist potrebitijih itd. No Marko Purišić u kontekstu cijele eurosongovske priče bio je i svojevrstan kontrapunkt, njegova izjava da zna da priznanjem svojega kršćanskoga identiteta sam sebi možda puca u nogu nesvjesno je izrekao što je to što se kontrastira eurosongovskoj osnovnoj temi.
Igre bez granica
Zanimljive su bile reakcije publike na rezultate natjecanja, »sve je to jedna velika igra«, »pravila igre nisu ista za sve«, »natjecanje je namještaljka« itd. To spominjanje igre u kontekstu Eurosonga, ali i same glazbe vrlo je zanimljivo. Prvo, čovjek se nije mogao oteti dojmu da su izvođači koji su bili tobože rubni, tobože hrabri i tobože originalni bili ponajprije – infantilni. To njihovo vrištanje i vrijeđanje zbog toga što im se nije dopuštalo da svoje noktiće oboje u boje koje žele, nose zastavice koje žele, da ih se snima, općenito ljutnja na organizatore zato što postoje neka pravila, ili s druge strane shvaćanje sebe toliko ozbiljno da se osjećao dojam da se iza kulisa Eurosonga zapravo vodila borba na život i smrt; sve to podsjeća na razmaženu djecu koja viču na mamu i tatu ili svoje prijatelje jer igra ne ide onako kako su si oni to zamislili.
Negdje na međumrežju se u tom smislu pojavilo zanimljivo tumačenje jednoga psihologa koji je ustvrdio da bi se baš u nedostatku igre u djetinjstvu zapravo trebali tražiti razlozi mnogih psiholoških problema s kojima se bore djeca i odrasli danas. Naime, tumači on, u igri se djeca uče granicama, kako u odnosima s drugima tako i u odnosu sa samima sobom. Igrajući se uloga i slobodno maštajući, dijete zapravo kotira svoju socijalnu i psihološku poziciju, uči se razlikovati realnost od mašte, shvaćajući granice onoga što je moguće i što nije, uči se pobjedi, ali i nužnosti prihvaćanja poraza. I pritom uživa.
Namještena natjecanja?
Johan Huizinga još je 1938. u knjizi »Homo ludens« fantastično opisao važnost igre ne samo za pojedinca, nego i za kulturu samu. On tvrdi da je igra uvjet kulture. Čovjek je biće igre pa tako kultura zapravo izvire iz igre. Kaže kako igra mora biti slobodna i dobrovoljna aktivnost koja se mora izvoditi unutar određenih fiksnih vremenskih granica i mjesta, prema pravilima koja su slobodno prihvaćena, ali apsolutno obvezujuća. Ona mora imati cilj i mora biti popraćena osjećajem napetosti, radosti i svijesti da je drugačija od »običnoga života«. I glazbeno je natjecanje vrsta igre, koja bi eto među ostalim trebala proizvesti i osjećaj radosti. Tko je nakon Eurosonga bio radostan? Tko je osjećao napetost popraćenu osjećajem da su pravila tako postavljena da je užitak sudjelovati u njemu čak i ako nije pobijedio njegov kandidat? Ili je osjećaj ipak takav da nikakve napetosti nije ni bilo, i to ne zato što je igra namještena, nego zato što to uopće nije bila igra. I glazba je igra, jer ima strukturu, pravila, događa se u fiksnim granicama vremena, njome upravlja mašta i na kraju, baš poput prave dječje igre, nudi pouku, katarzu.
Glazba je kod
Bez obzira na činjenicu da je mašta prvi uvjet glazbe, ona je odraz fizičke i objektivne stvarnosti. Zvuk je val, a unutarnja organizacija glazbe čista je matematika. Čitava se zapadna glazba stvara u okviru 12 polutonova. Kako smo do njih došli? Uočavanjem odnosa fizičkih predmeta i zvuka koji oni proizvode. Pitagora je među prvima uočio: ako kovači udaraju u nakovnje manje mase, zvuk će biti drugačiji od zvuka koji nastaje udaranjem u one veće mase. Uočio je da ako žicu napne između dvije toče i skrati je napola, dobit će ton koji zvuči isto, ali je dvostruko viši (oktava), shvatio je da ako je skrati na trećinu, dobit će kvintu iznad. I to je temelj cijele zapadne glazbe, jer kad se sve kvinte izvrte natrag do početnoga tona, dobit će se 12 polutonova…
Glazba koju danas baštinimo stvar je osnovnoga izbora koji smo postavili stoljećima prije. Taj izbor svjesno je napravljen jer odražava jedinstvo materijalne stvarnosti i matematike. Ona je odraz nužnosti unutarnje logike, ona je sustav – ili kod. Jasno je da se taj kod pokušavao ili potpuno izmijeniti ili tvikati ili poništiti. No sloboda je paradoksalno unutar sustava, nije u njegovu nedostatku, ona se događa između pravila, ne u njihovu nedostatku.
Rušenje koda
Što onda o glazbi govori Eurosong koji želi »srušiti kod«? Prvo, ono što se čulo od glazbe pokazuje ono što se u zabavnoj glazbi već dugo uočava kao njezin osnovni problem: nedostatak mašte. Pjesme nadoknađuju nedostatak mašte ponajprije vrhunskom produkcijom. Nikad više vizualnih efekata, nikad prepunjeniji aranžmani koji zasićuju zvučnu sliku do granice u kojoj se sve pretvara u buku, melodija je gotovo nestala, prvenstvo ritma umara jer pjesme postaju sve dosadnije, pjesme zvuče kao kolaž prožvakanih ideja itd. Eurosong zato nudi programsku glazbu, glazbu »poruke«, pokušavajući izmisliti njezinu drugu funkciju – smisao. Ali tada odjednom od zabave prelazi u ozbiljnost, odjednom igra više nije igra zato što okvir više nije glazbeni. Ta igra postaje igra u svom drugom smislu riječi, jer i ruski rulet je igra, postoji i politička igra, postoji puno puno vrlo ozbiljnih – igara, a postoje i igrokazi. Nejasno je samo zašto toliko javnih televizija želi sudjelovati u ovoj? Koju to katarzu nude europske »katedrale duha« kad se već kroz jedno glazbeno natjecanje upuštaju u odgoj i obrazovanje neukoga puka?
Ljude koji imaju problema s prihvaćanjem i shvaćanjem svojega identiteta treba tretirati s blagošću, pogotovo zato što danas puno djece, adolescenata, ali i odraslih upada u psihološke crne rupe iz kojih se ne mogu izvući. Pa i naš predstavnik pjeva o odlasku od korijena, a svjedočio je u javnosti i o svojoj borbi s anksioznošću. Ali s druge strane, podupirati aktivistički mulj koji na toj istoj djeci i tim istim problemima igra svoje igre je jadno. Dosta je pogledati svjedočanstva roditelja čija se djeca muče s pitanjima identiteta i koji nakon što uđu u pakao tzv. konverzijskih terapija spola, gledaju kako im nevinu djecu koja ništa još ne razumiju sakate i šopaju tabletama za onemogućavanje puberteta, obećavajući im nemoguće. Podbačaj je čitave Europe to što je napustila djecu, na Eurosongu se to moglo jasno vidjeti. Obrazovni sustavi djecu su uokvirili u pakao (pre)strukturiranoga vremena »da bi imali bolje rezultate na PISA-inim testovima«, što danas na sva zvona propagiraju »progresivni« političari, a ne da bi se odgojili u kulturi. Dječju su kreativnost uokvirili u »radionice za kreativnost«.
Djeci ne nudimo odmak od »običnoga života« kako kaže Huizinga, ne, nudimo im najobičniji i najsiroviji oblik života, gdje se slavi instinkt nad kontekstom. Prvo im nudimo pravila, a onda im prodajemo laž da je stvarnost u potpunosti subjektivna stvar. Što onda očekujemo?
Simbolika prvaka
Kandidate na Eurosongu koji su svojim nastupima pokazali mržnju prema sebi, kolektivnomu identitetu, tradiciji i »pravilima« zato treba shvatiti ozbiljno. Treba tražiti razloge za to i pokušati razumjeti korijene takvoga stajališta. To jest ogledalo sadašnjosti, a to ogledalo izgleda užasno, kao kult smrti. Rušenje koda vidljivo je posvuda, političke elite kojima je najvažnije to da nose različite čarape i bedževe na reverima, države u kojima je glavna društvena rasprava ona tko će u koji zahod, gdje se priča o miru, ali bez pravde i pravednosti, dok sveučilišni profesori i studenti u tom istom ključu slave pokolje.
Marko Purišić nije se sramio reći da je njegov kod kršćanski. U tom kodu su i starozavjetni proroci i Toma Akvinski i mnogi teolozi igru, radost i mudrost stavljali u jednu ravan. Bog je po njima Deus ludens koji postoji kao potpuno neuvjetan u trojstvu ja, ti i mi. Umjetnost je u tom ključu igra u koordinatama tih odnosa, jedna od igara homo ludensa i homo fabera. Ima i neke simbolike u tome da je po glasovima publike jedini kandidat koji se javno identificirao kao kršćanin bio u poretku prvi s najviše glasova, po broju glasova nakon njega je bila pjesma predstavnice države koja stoji u samom temelju binarnoga koda, judeokršćanske civilizacije, a pjesma koja je govorila o Bogorodici i Mariji Tereziji bila je treća. Možda je to znak da ima nade, tamo negdje iza ogledala igrača?
