Na dan 23. svibnja navršava se jubilej dvjestote obljetnice rođenja Ante Starčevića. Rođen je 1823. u Velikom Žitniku kod Gospića. U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju te pošao u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije, gdje je 1846. promoviran u doktora filozofije. Tada je odustao od svećeništva i odlučio posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Bio je uzor mnogima, neosjetljiv na priznanja, časti i laskanja, stekavši dični naslov Oca Domovine. »Ne tražim neprilike ni pogibelji«, napisao je, »nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam za nikakovu pogibelj, za nikakovu žrtvu, nego nastojim da ispunim moju dužnost, i na koliko mi to za rukom pođe, na toliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice koje se mene sama tiču.«
Razdjelnicom »ili k slavstvu il’ k hrvatstvu« zastupao je u svemu dušu hrvatsku, žestoko pod egidom »slavoserbštine« napadajući razne političke inačice filogermanstva, filoungarstva i jugoslavenstva. Preuzevši načelo Francuske revolucije da je svaki narod, ma kako malen bio kraj u kojem živi, apsolutni gospodar u njemu i ravan drugima, on je prekinuo glavinjanje hrvatske politike između Pešte i Beča, učeći Hrvate da imaju Božje i ljudsko pravo na samostalnu državu. Još je dvije važne stvari učio: da Hrvati nisu narod »malešan ni preslab« i, drugo, da treba otkloniti bilo kakvo vjersko, rasno ili krvno determiniranje, smatrajući narod prije svega etičkim i kulturnim entitetom.
Geslo »Bog i Hrvati« bio je sukus njegove političke ideje. Bio je asket, izgrađena kršćanska figura. Odbijajući makijavelizam i utilitarizam, u svom Naputku članovima Stranke prava učio je da su načela političkoga djelovanja pravica, krjepost, uljudnost, nepodmitljivost, duhovno dobro, nerastrovano srce. Znao je govoriti da nemamo ljudi jer nema »značajeva« (karaktera), grdeći Hrvate jer se mijenjaju »naglije nego primorsko vrijeme«. On je volio stekliški pretjerivati, ali je najbolje shvatio taj naš nesretni mentalitet i zato se sav dao na to da prekinemo s ksenolatrijom i podložništvom, i podignemo svijest o svojoj samobitnosti i državnom pravu. U tom pogledu, netko je napisao, Starčević je dogma.
Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu i veličanstveno ispraćen na groblje uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. (L)
