Stjepan Stipić bio je dugogodišnji načelnik općine Vrbje, a mnogo duže od toga neumoran je župljanin sv. Josipa u Vrbju. Njegov životni put nikako se ne bi mogao svrstati u kategoriju uobičajenoga puta kojim hode sadašnji lokalni dužnosnici. Rođen je 12. srpnja 1951. u Vrbju. Majka mu je bila Katica, rođena Petrović, a otac Antun. Oboje su bili iz Vrbja, sada su pokojni. Podrijetlom su bili iz seljačkih obitelji, ratara i stočara. Uz Stjepana su bili blagoslovljeni kćerju Marijom i sinom Ivanom, koji je prerano preminuo.
»Roditelje pamtim kao pobožne, vrijedne i međusobno odane u zajednici braka muža i žene. Naučili su nas poštovati život i sve što nam život daje, radu, poštenju, a ponajprije su nam ulijevali odanost i vjernost katoličkoj vjeri u kojoj smo odrasli i živjeli«, pripovijeda Stjepan. »Osnovnu sam školu pohađao, od prvoga do četvrtoga razreda, u rodnom selu Vrbju, a kraj osnovnoškolskoga razdoblja dočekao sam u susjednom selu Sičicama. Djetinjstvo sam živio po seoskim putovima, šumarcima i poljskim livadama, čuvajući stoku i usput učeći. Sakrament prve pričesti primio sam u prvom razredu osnovne, tada kao najmlađi ministrant. Ljubav prema ministriranju u crkvenim obredima, na latinskom jeziku, ljubav prema svećeničkoj odori u meni je u tim danima probudila želju da možda jednoga dana postanem svećenik. Tu želju u meni je učvrstio gvardijan franjevačkoga samostana u Cerniku kod Nove Gradiške, koji je u mojoj 16. godini bio privremeni upravitelj župe sv. Josipa, zbog bolesti župnika Ivana Kuševića.«
»U tim sam godinama bio uvjeren da sam pozvan od Boga, na radost roditelja, obitelji i župljana. Zato sam 1966. godine upisao dijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Voćarskoj 106 na zagrebačkoj Šalati. Magistar Sremić bio je blag, naklon, ali je volio upozoriti na to kako se odnositi prema zajedničkoj imovini. Tako smo jednom moj instruktor iz matematike Dugoselac Ivan Šajković i ja izišli u hodnik, a ispod prozora su bile odložene odbojkaške mreže, na koje sam ja ne mareći stao, pa me pater upozorio da vodim računa o zajedničkoj imovini. I danas mi je to pravilo. Magistar Halambek usadio mi je osjećaj za analizu pjesničkih stihova pa sam, nadahnut, napisao i svoju prvu pjesmu ‘Moj otac’, koja je bila objavljena u sjemenišnom glasilu. Do trećega sam razreda dobro igrao stolni tenis. I danas ga volim, a onda sam u trećem razredu ušao potiho u nogometnu ekipu… Slijedio je upis na Bogoslovni fakultet. Rektor bogoslovije bio je prof. Golub, čovjek za pamćenje. Na kraju prvoga semestra 1970. išli smo kući, u rodne župe. Hvala Bogu, imali smo za župnika društveno prihvatljivoga domoljuba Mirka Miklečića, koji me ispratio u sjemenište 1966. godine.«
»U novoj vjeronaučnoj dvorani dopuštao je druženja nas mladih. Bila je tamo i jedna djevojka, godinu dana mlađa od mene, a budući da sam joj se pohvalio da uživam u analizi pjesničkih stihova, zamolila me da joj pomognem analizirati ‘Jamu’ Ivana Gorana Kovačića. Analizirali smo, ali se usput dogodila i simpatija, pa i ljubav prema njoj. I tako je to trajalo do nekoga vremena. Vratio sam se zaljubljen na bogosloviju. Zato sam tražio razgovor s duhovnikom Josipom Klarićem, starijim zemljakom iz Slavonskoga Kobaša. Uz nekoliko razgovora pred Presvetim u bogoslovnoj kapelici, odluka je pala. Mijenjam smjer za budućnost. Obavještavam duhovnika, prihvaća, ali mi daje mogućnost da se vratim na put koji sam započeo. Ali mladost je mladost, nema nazad, ne znam kamo idem, ali krećem. Napuštam bogosloviju i, zahvaljujući stricu, odlazim u Njemačku tražiti posao. Roditelje je o mojoj odluci, preko poslanoga pisma, trebao obavijestiti župnik Miklečić, ali budući da je znao kako su moji roditelji, a posebno djed, vjerovali u mene kao budućega svećenika, nije im prenio moju odluku. Došao sam jednu kasnu večer razgovarati s roditeljima, koji su moje odustajanje od svećeništva doživjeli tragično.«
»U međuvremenu sam pokušao studirati pa sam 1971. upisao Filozofski fakultet u Zagrebu, njemački i latinski. To mi je pružilo priliku i zadovoljstvo da budem sudionik hrvatskoga proljeća. Studij sam napustio nakon prvoga semestra i upisao višu poljoprivrednu u Vinkovcima. Apsolvirao sam. Radio sam od 1972. u PIK-u ‘Nova Gradiška’, radna jedinica Vrbje. Obračunavao sam osobne dohotke. Firma me poslala na Ekonomski fakultet u Banju Luku. Ostao sam jedan semestar jer me život odveo drugačije. U PIK-u sam poslije obnašao funkciju predsjednika sindikata i predsjednika radničkoga savjeta, ali u Partiju nisam nikada pristupio. Bio sam i na mjestu poslovođe poljoprivredne apoteke u Novoj Gradiški. S početcima demokracije došlo je do rasipanja, do privatizacije, pa sam u međuvremenu registrirao privatnu firmu i otvorio trgovinu mješovite robe u svom domu.
Uključio sam se i u političke aktivnosti. Na prvim lokalnim izborima bivam izabran za prvoga načelnika općine Vrbje, a tu sam funkciju obnašao puna četiri mandata, do lokalnih izbora 2009. godine.«
»Posvetio sam se mnogo društvenomu i vjerskomu životu u svom rodnom mjestu i okolici. Osnivač sam Nogometnoga kluba ‘Saturn’ još 1972. godine, jedan sam od osnivača folklorne skupine ‘Izvorna družina’ iz 1974. godine, čiji sam i danas aktivni plesač i pjevač.
U župnoj zajednici prisutan sam od povratka iz Zagreba, bio sam član pastoralnoga vijeća, poslije član ekonomskoga vijeća, član sam i danas crkvenoga zbora, pjevač u ulozi evanđelista u Muci Gospodnjoj u Velikom tjednu i na Cvjetnicu, već više od 20 godina. Dvadesetak godina župnik nam je Željko Volarić, inače i vojni kapelan u Požegi i dekan Novogradiškoga dekanata. Dobar je svećenik i lijepo surađujemo. Stalno sam posvećen župi, ne namećem se, radije djelujem iz pozadine. Župnicima sam uvijek bio na raspolaganju. I sada sam i bit ću.«
»Danas uživam, Bogu hvala, u svojoj mirovini, na svojoj njivi i sa svojim stočnim blagom i sretnom obitelju. Sa suprugom Marijom vjenčao sam se krajem 1973. Prvo dijete, sina Dominika, dobili smo 1974. Sa snahom i unukom Sebastijanom živi u obiteljskoj kući pokraj moje, i svi su zaposleni. Kći Antonija udana je u isto selo, rodila je Davida i Agatu, a obitelj joj živi od rada na vlastitom velikom poljoprivrednom i stočarskom gospodarstvu s više od 100 hektara poljoprivrednoga zemljišta i više od 100 grla ovaca i janjadi. Najmlađi sin Antun diplomirao je veterinu i radio kao veterinar osam godina, no 2019. godine odlučio se za svećenički poziv, a danas, nakon dvije godine studija na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, studira treću godinu teologije u Rimu. Nadam se da će biti ustrajniji od mene, svoga otca.«
