Pod zapovjedništvom »Orašara divizije« Adventa u Zagrebu ove godine postoji čak »228 teško naoružanih kućica strateški razmještenih po središtu hrvatske metropole«. Piše to u Večernjem listu Boris Beck. »Advent u Zagrebu neprimjetno se začeo u 21. stoljeću, s nekoliko neambiciozno raspoređenih kućica po centru koje su nudile čestitke i fritule. Polako se širio u vremenu i prostoru: godine 2002. počeo je 4. prosinca i trajao samo do 15., a već 2006. počeo je 3. prosinca i trajao čak do 23. Tada se još držao Božića kao neprelazne prepreke jer Advent nije ništa drugo nego katoličko došašće, četverotjedna priprava za Božić, pa je logično da s Božićem i završava. Potom je uvedeno Fuliranje kod Uspinjače koje je trajalo do 1. siječnja, a Advent se 2013. protegnuo i na Zrinjevac i na Cvjetni trg. Klizalište na Tomislavovu trgu uvedeno je 2014. i bilo tada u pogonu čak do 14. siječnja. Advent je 2015. okupirao i Europski trg te trajao ondje do 6. siječnja, a Božićni sajam na Zrinjevcu otegnuo se do 10. siječnja, iako božićno vrijeme tradicionalno završava na Tri kralja. Potom je tri godine zaredom zagrebački Advent bio proglašen za ‘Best Christmas Market’, što mu je dalo snage za ofenzivu na HNK i Maksimir«, opisao je.
Božić prije toga, koji je dolazio u tišini bez kućica i Orašara, donosio je više blagdanskoga ozračja, koje je zapravo imalo više tišine u kojoj se prepoznala bit blagdana. Jer, kako navodi autor, zbog uzbuđenja koje Božić donosi blagdansko ozračje uobičajeno se prenosi i na sljedeći dan, blagdan svetoga Stjepana, kada se čestita prijateljima i svima izvan obiteljskoga kruga. Blagdanski ugođaj trajao je još dvanaest dana nakon Božića, sve do Tri kralja. Advent u Zagrebu potpuna je inverzija tradicije. Došašće je načelno pokorničko vrijeme, ne tako strogo kao korizma, ali svakako period bez buke i slavlja. Ako je išta tada karakteristično, onda su to zornice, Advent u Zagrebu kao »Best Christmas Market« – čista je suprotnost došašću.
O obrazovanju djece mnogo se piše, međutim rezultati PISA testova dokazuju, prema pisanju Marijane Cvrtile u Slobodnoj Dalmaciji, da živimo u zemlji velikih jedinica. I podnaslov njezina teksta to dokazuje: »Evo gdje nas je dovelo suvremeno hrvatsko obrazovanje u posljednjih deset godina, ali i ono ranije: u prirodoslovlju svaki četvrti đak ispod osnovne razine, u matematici svaki treći, a polovinu muči čitanje.« Ministrica znanosti i obrazovanja na predstavljanju najnovijih rezultata PISA istraživanja kazala je: »U 2018. godini ispitivale su se posljedice rada u proteklih devet godina, jer je riječ o generaciji koja je krenula u školu 2009. godine. Ne možemo biti zadovoljni, osobito u prirodoslovlju gdje smo prije bili bolje pozicionirani. Činjenica da u čitalačkoj i matematičkoj domeni stagniramo nije sama po sebi dobra vijest, a nažalost negativan trend imamo u prirodoslovlju.« O rezultatima školskoga znanja može se više doznati iz otvorenoga pisma Emilije Zekanović, znanstvenice iz Zagreba, koja u podnaslovu teksta piše: »Što je kod nas ‘normalno’ i što ‘Hrvatska zna’ pokazali su rezultati PISA testiranja i 8000 palih na maturi.« Je li normalno da ministrica obrazovanja likuje nad poraznim rezultatima PISA testiranja 6000 naših učenika 15-godišnjaka iz matematike, prirodoslovlja i čitalačkih kompetencija, a šuti kao zalivena kada iz te iste matematike padne oko 8800 maturanata? Je li onda normalno da se u emisiju HTV-a Otvoreno pozove državnu tajnicu Ministarstva, ekonomisticu, profesoricu povijesti, sindikalnoga čelnika – profesora hrvatskoga jezika i književnosti, ravnatelja osnovne škole, a ni jednoga matematičara i prirodoslovca, ne nužno fizičara ili kemičara? Tim više je čudno što je glavna tema bila porazan rezultat iz matematike, a još gori rezultat iz prirodoslovlja. Je li normalno da nas profesorica povijesti pokušava uvjeriti kako nam je školstvo dobro, jer tu i tamo na natjecanjima učenika iz matematike i fizike imamo po nekog »Luku Modrića«? Nije, jer to je prvenstveno individualna zasluga, a ne rezultat sustava. Rezultat koji je iznimka, a ne pravilo.
Lana Kovačić u Večernjem listu također piše: »Hrvatski učenici ostvarili su ispodprosječni rezultat – čitalačka, matematička i prirodoslovna pismenost u našim je školama nepismenost, a naši petnaestogodišnjaci koji u PISA ispitivanju sudjeluju – u znanju ne napreduju.« Smatra da su rezultati PISA-e hladan tuš sustava koji je na osnovi dostojanstva dobio veće koeficijente. »Bila je to čarobna riječ uz koju ni sustav, ni sindikati, a ni ministrica Divjak kvalitetu, kao jedinu mjerljivu konstantu rada, ne da nisu ponudili, nego nisu ni spomenuli. O odgovornosti sustava u kojem odrastaju generacije, jer loši su rezultati jedina konstanta naših škola, nema ni riječi, samo poruka ministrice Divjak da je to znak da su nužni reformski procesi koje je ona ponudila, a koji će, po njezinu mišljenju, u PISA istraživanju biti mjerljivi tek 2024. godine. Ni u tome ne vidi svoju odgovornost, ponovno rješenje. ‘U čitalačkoj i matematičkoj pismenosti trend učenika je stabilan, što nije dobra vijest jer od 2016. nema pomaka. U prirodoslovnoj pismenosti bilježimo i negativan trend. Upravo zato postoji opravdanje da smo stavili veći naglasak na STEM’, kazala je Divjak. Upravo u prirodoslovnoj pismenosti osnovnu razinu ispita nije dosegao svaki četvrti učenik, a naši prosječni rezultati u toj razini ispita smanjuju se za pet bodova po trogodišnjem periodu. U tom smo području na 36. mjestu među 78 zemalja. U matematičkoj i čitalačkoj pismenosti od 2006. do danas nije uočen značajan ni pozitivan ni negativan trend u postignućima učenika. Koliko je situacija alarmantna svjedoči to da osnovnu razinu čitalačke pismenosti nije dosegao svaki četvrti dječak i svaka sedma djevojčica od ukupno 6609 petnaestogodišnjih učenika koji su pristupili PISA ispitima«, napisala je novinarka.
Romana Kovačević u Večernjem listu već samim naslovom označava aktualnu temu naslovom: »Nogala su ignorirali dok je gurao projekt, a sada mu ga otimaju.« U tekstu doslovno stoji: »Deset godina je doc. dr. sc. Boro Nogalo gurao projekt Centra kompetencije za translacijsku medicinu. Taj je centar trebao biti jedinstven spoj instituta i bolnice, gdje bi s pedijatrijskim kliničarima na odjelima i u operacijskim salama, u laboratorijima radili znanstvenici s područja biokemije, molekularne biologije i drugih grana i tako na jednom mjestu imali istraživački i klinički dio. Bit će to i prva zelena bolnica u regiji jer će biti potpuno prilagođena ekološkim standardima i sama će pokrivati režijske troškove, opisivao je dr. Nogalo prije pet godina. Mnogi su na to odmahivali rukom.
‘To je znanstvena fantastika, nije ostvarivo kod nas’, tvrdili su ozbiljni autoriteti zdravstva. Mnoge je ideja i ljutila. ‘Ne može on graditi bolnicu kako on hoće, hrvatsko zdravstvo treba planirati u cjelini’, govorili su mudro. Bilo je profesionalne ljubomore i podmetanja klipova. Pa Ministarstvo zdravstva nije dalo suglasnost na projekt jer ‘nisu htjeli ishitreno odlučiti’, iako je Ministarstvo znanosti projekt podržalo. Kad je za projekt u EU odobreno 48 milijuna eura, prvo su ga neki lobiji htjeli brže-bolje preusmjeriti na projekt nacionalne dječje bolnice u Blatu kako bi izgledalo da se tu nešto ozbiljno radilo. No brzo su shvatili to neće ići. I kad je nakon tolikih godina postalo jasno da mala gradska bolnica nema više prepreka za povijesni projekt od europskog značaja, a za njega na raspolaganju ima 60 milijuna eura, na scenu stupa gradonačelnik. U tradicionalnoj ‘kumskoj’ maniri prvo lijepim riječima uvjerava ravnatelja da njegovu uredu prepusti poslove nabave, no ravnatelj mu objasni da se u Europi procedura poštuje i tu suradnja puca. (…) Čini se da u ovom scenariju nema pravde, no nju bi trebale donijeti institucije kojima je pravda posao.«
