U svojim ste novinama u nekom prethodnom broju pisali o starokatolicima. Možete li malo detaljnije pojasniti po čemu se oni razlikuju od nas? Priznaju li oni Papu, sakramente, Bibliju?
Vaš čitatelj
Starokatolička Crkva nastala je nakon I. vatikanskoga koncila 1870. jer dio biskupa nije prihvatio nauk o papinoj nepogrješivosti. Dakle, ne priznaju papu, ali prihvaćaju sedam prvih ekumenskih koncila. U Hrvatskoj se pak javljaju puno godina kasnije. Starokatolička Crkva u nas je osnovana 1922. godine. Svakako su zanimljivi zaključci Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam od 27. listopada 2023. u Šibeniku: »Članovi Komisije su istaknuli kako u tom pogledu valja postupati načelno i s velikom osjetljivošću za vjernike Katoličke Crkve. Naime, osnovno je ekumensko načelo II. vatikanskog sabora da sadašnji vjernici određene kršćanske zajednice nemaju krivnje za nastale podjele u prošlosti te da na temelju primljenog krštenja valja s njima njegovati povezanost i iskazivati im poštovanje… Među hrvatskim starokatolicima malo je onih koji potječu iz obitelji čiji su predci bili pripadnici spomenute Crkve. To još više vrijedi za svećenike koji su zbog ženidbe ili nekih drugih moralnih razloga prešli iz Rimokatoličke Crkve u starokatolike. Slično je s određenim brojem vjernika koji je pristupio Starokatoličkoj Crkvi zbog ponovne ženidbe koju ne može ostvariti u Rimokatoličkoj Crkvi… (…) Stoga se postavlja osnovno načelno pitanje: je li moguć stvarni ekumenizam s onima koji su do nedavno pripadali Rimokatoličkoj Crkvi? Članovi Komisije složili su se kako je Katolička Crkva u Hrvatskoj, vjerna ekumenskim načelima II. vatikanskog sabora, dužna u izgradnji svojih odnosa prema drugim kršćanskim zajednicama imati osjetljivost za katoličke vjernike, koje ne smije staviti u sumnju s obzirom na cjelovit sadržaj vjere i morala niti ih povrijediti na način da s nekadašnjim njihovim župnicima, koji su prešli u Starokatoličku Crkvu, nastupaju u javnosti kao da se ništa nije dogodilo. Zaključili su kako polazeći od svetog krštenja valja prema njima iskazivati poštovanje, a glede javnih nastupa s njima biti suzdržan ondje gdje ekumenska načela to traže.«
Moj me prijatelj potiče da odem na životnu ispovijed jer ima odlično iskustvo kod jednoga svećenika. Nisam baš sklona toj ideji. Bih li trebala razmisliti o tome? Jer nekako mi se čini da je redovita ispovijed na koju idem u župi dovoljna…
Ružica
Kako je nedavno na Hrvatskom katoličkom radiju rekao svećenik Damir Ocvirk, »životna ispovijed« kao pojam po sebi ne postoji. Možda su njegove riječi doista izravne, ali je on doista dobro objasnio o čemu je riječ protumačivši da je svaka ispovijed – ako se ispovijedamo cjelovito, a ne tek »rutinski« – za koju se pripremimo dobrim ispitom savjesti i kajemo za svoje grijehe, »životna ispovijed«. Time nas još jednom podsjeća na važnu činjenicu da je za ispovijed potrebna dobra i temeljita priprava s ispitom savjesti, da ispovijedi trebamo pristupati redovito (obvezno kada nam je na duši težak grijeh) i da u ispovijedi moramo reći, to jest ispovjediti sve svoje grijehe – i one lake i one teške, nabrojiti ih, za njih se pokajati i čvrsto odlučiti (kao što i molimo u ispovijedi) da ćemo se popraviti i da ne ćemo više griješiti, da smo se promijenili i obratili te da smo spremni na promjenu načina svojega života. Vlč. Ocvirk upravo s pojmom obraćenja povezuje i pojam »životne ispovijedi« i navodi da ga rabimo kada je netko u procesu obraćenja ili u procesu dubljih spoznaja otajstva grijeha, pa tada želimo dublje ispitati savjest, pripremiti se i proći svojim životom od djetinjstva do sadašnjosti i temeljito se ispovjediti. Međutim, ono što je isto tako važno i što ističe vlč. Ocvirk, činjenica je da u životnoj ispovijedi ne treba ispovijedati grijehe koje smo već ispovjedili jer su nam oni oprošteni i otpušteni, pa bismo u životnoj ispovijedi trebali ispovijedati i pokajati se samo za grijehe kojih smo se sjetili, a još ih nismo ispovjedili.
