Zašto se niže plaće oslobađaju obveze plaćanja doprinosa? Zašto ideja o ukidanju II. mirovinskoga stupa uznemiruje financijski kapital i predstavnike banaka i mirovinskih fondova? To su samo neka pitanja na koja valja potražiti odgovore.
Domaći teoretičari neoliberalnoga kapitalizma i glavni kreatori mirovinske reforme (koja to nije bila, nego je bila samo uvođenje obvezne mirovinske štednje za II. mirovinski stup) počeli su pod pritiskom krize izazvane pandemijom i ratom u Europi tražiti izlaze za svoje promašaje. Pod pritiscima za povećanja plaća i prijetećega budućega nedostataka novca pokušavaju se nezadovoljstva osiguranika i umirovljenika međusobno suprotstaviti kao sukob generacija uz istodobnu pojavu neslaganja između različitih sindikata, a naposljetku ih sukobiti i s poslodavcima.
Treba ih podsjetiti što su pisali, govorili i uvjeravali građane o prednosti trostupnoga sustava mirovinskoga osiguranja. To su opisivali sintagmom: »Jaja treba nositi u tri košare pa ako se jedna razbije, ostaju još bar dvije.« Dakle odmah se računalo na mogućnost propasti nekoga stupa mirovinskoga osiguranja jer kapitalizam znači konkurenciju, dakle opasnost da će netko izgubiti utrku. U današnjoj krizi konkurenti su I. i II. mirovinski stup obveznoga osiguranja. Zašto samo ta dva stupa, a ne i treći?
Prva su dva stupa obvezno zakonsko osiguranje koje se obvezno naplaćuje od poslodavca i radnika u zakonom propisanim postotcima od plaća, za razliku od III. stupa koji je dobrovoljno osiguranje (zapravo životno osiguranje) koje plaća samo osiguranik ako to želi i ako može.
U Hrvatskoj se obećavalo da će mirovine iz I. i II. stupa biti veće od mirovina samo iz I. stupa jer će se kapitalizirana prisilna mirovinska štednja II. stupa oplođivati pametnim ulaganjima.
Teoretičari reforma uvjeravali su građane da će rast bruto nacionalnoga dohotka po glavi stanovnika biti najmanje 10 posto, što je prvi preduvjet za rast mirovina. To su navodno bila iskustva Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda. Sada kada su kriza i inflacija obezvrijedile prinose obveznih mirovinskih fondova, njihovi predstavnici predlažu povećanje stopa doprinosa sa 5 na 10 posto. Kako takvo povećanje postotka doprinosa ne može niti smije opteretiti plaće radnika, a ni poslodavca, država pronalazi salomonsko rješenje u oslobađanju plaćanja doprinosa za osiguranike s nižim plaćama. Navodno bi se ostvarila višestruka »korist«. Dala bi se mogućnost zaposlenicima na veće plaće pa tako umanjila opasnost njihovih budućih traženja povišica i iskazivanja socijalnoga bunta, poslodavci bi bili oslobođeni tereta povećanja plaća, a radnik bi mogao više trošiti. Zbog konkurencije država ne smije povećavati cijenu rada pa to čini na račun vlastitoga proračuna. Hrvatski narod ima za to dobru uzrečicu: »Vuk sit, a koza cijela.«
Međutim, iako predlagane promjene još nisu stupile na snagu, već se predlaže da se poveća stopa doprinosa za II. mirovinski stup (predlaže ekonomski savjetnik Predsjednika RH). Navodno bi se time pridonijelo stabilnosti tržišta kapitala i omogućile veće investicije.
Zaboravlja se pritom da se u krizama multinacionalne kompanije, a i ostali potencijalni investitori, povlače u svoje matične države i zatvaraju svoje pogone u drugim državama u kojima radnici ostaju bez posla. Tako se ponovno javlja protekcionizam na međudržavnoj razini.
Ako bi se povećanom stopom doprinosa povećali prihodi II. mirovinskoga stupa (dakle smanjili prihodi proračuna), a njihovim investiranjem u hrvatsko gospodarstvo ne bi se ostvarili dovoljni prinosi, ostao bi to zamrznuti kapital (otuđeni). Eventualno bi se okoristila država koja bi preko neizravne prisile tjerala mirovinske fondove na kupnju državnih obveznica ili u neke druge svrhe. Tako je propalo i Royal mirovinsko osiguranje iako je bilo neka vrsta III. mirovinskoga stupa, a njegove obveze preuzeo je I. mirovinski stup, odnosno državni proračun. Nakon toga stvoreni su lažni argumenti da je I. mirovinski stup nefunkcionalan.
Zato razmišljanja i predlaganja da se smanje stope doprinosa za I. stup ili da se ukine obveza plaćanja doprinosa za osiguranike s manjim plaćama imaju prikrivenu želju za preusmjeravanjem doprinosa u II. stup. Time bi se još jače stvarao lažni dojam da je I. mirovinski stup teret državnoga proračuna i društva u cjelini. Osim toga takva politika nije prihvatljiva s gledišta radno aktivnoga stanovništva niti prihvaća načela solidarnosti. Problemi bi mogli biti i povećani u budućnosti zbog činjenice da imamo sve više stranih radnika za koje bi većina bila oslobođena plaćanja mirovinskih doprinosa, osobito zbog činjenice da će njihove plaće biti u pravilu niže. Međutim, valja imati na umu da će njihove države – domovine vjerojatno nakon izvjesnoga vremena postaviti pitanje mirovinskih prava za vlastite državljane, koja se ne bi smjela niti mogla negirati. Na to nas obvezuju konvencije Međunarodne organizacije rada i druge brojne konvencije o ljudskim pravima te načela solidarnosti s drugim narodima.
U sličnom položaju bila je nekada i Hrvatska u sastavu SFRJ, kada su se tražili i uspjeli zaključivati međunarodni sporazumi o socijalnom osiguranju s Njemačkom (1956. i 1968.), a kasnije i s drugim zapadnoeuropskim državama.
