S tugom smo primili vijest da župnik napušta našu župu nakon 14 godina jer mora otići iako je izvrsno propovijedao, okupljao zajednice i pokrenuo mnogobrojne inicijative. Postoji li nepisano pravilo da župnik mora promijeniti župu nakon 10 ili 15 godina? I tko zapravo donosi odluku o premještajima: sam nadbiskup ili su u taj proces uključeni i drugi?
Čitateljica
Odluku o premještajima donosi mjesni biskup – ordinarij, koji potpisuje i dekret, a riječ je o uobičajenoj pastoralnoj praksi te do premještaja dolazi iz pastoralnih razloga. Možda ste nehotice jedan od takvih razloga naveli i Vi u svom pitanju: Vaš je župnik »izvrsno propovijedao, okupljao zajednice i pokrenuo mnogobrojne inicijative«, pa ako je već dugo župnik u Vašoj župi, možda je i svoga (nad)biskupa sam zamolio da ga premjesti u drugu župu, kako bi i tamo mogao, možda s još većim ili obnovljenim pastoralnim poletom, pokrenuti slične inicijative i tako obogatiti neku novu župnu zajednicu. Odluka o premještaju u svakom slučaju ne donosi se na brzinu, nego promišljeno i u skladu sa stvarnim pastoralnim potrebama vjernika, ali i u skladu sa svećenikovim mogućnostima, zdravljem, pastoralnom praksom, veličinom župne zajednice ili nekim drugim važnim pastoralnim razlozima kao što može biti i odlazak nekoga svećenika u mirovinu, u misije ili na oporavak, a mjesni biskup jamačno odluku ne donosi bez savjetovanja s užim i širim krugom svojih najbližih suradnika – biskupskih vikara, posebno onoga koji je zadužen za brigu o svećenicima, Prezbiterskoga vijeća, dekana i drugih – pa i samoga svećenika kojemu osobno potpisuje dekret o razrješenju s neke službe i imenovanju na neku drugu. Vi i dalje molite za svoga župnika, da ga i u novoj župi prihvate otvoreno kao što ste vi to učinili u svojoj, jer bez vas – vjernika – jamačno ne bi mogao pokretati sve vrijedne inicijative koje ste spomenuli, a otvorena srca prihvatite i novoga župnika s kojim ćete isto tako moći pastoralno i vjernički surađivati u župi.
Već me dugo muči jedno praktično pitanje. Kada na misi dođe vrijeme za navještaj evanđelja, pitam se na koji način da napravim znak križa na svojim ustima jer nosim masku. Postoji li neki drukčiji način da se u ovim izvanrednim trenutcima zamijeni taj dio ili bismo trebali skinuti masku? I je li točno da taj znak križa znači da nam Božja riječ bude: u razumu (križanje čela), u govoru (križanje usta) i u srcu (križanje prsa)?
Branimir R.
U sadašnjim okolnostima u kojima se nalazimo i za vrijeme naših liturgijskih slavlja znamenovanje križem na ustima, pa i preko maske, ne gubi na svojoj važnosti, a kod nekih ćete vjernika primijetiti da se oni i u tom času prekriže samo jednom, radeći veliki znamen križa. Prema našem sudu, znamen križa prije navještaja evanđelja ne bi trebalo mijenjati zbog sadašnjih okolnosti, nego još i više moliti za završetak pandemije.
Je li dopušteno, ili još bolje: zabranjuje li neki crkveni zakon izgradnju bilo kakva drugoga spomenika osim vjerskoga (posvećenoga nekomu svetcu) na crkvenoj zemlji? Naime, planirano je podizanje spomenika arhitektu koji je izgradio crkvu, a spomenik bi se nalazio u dvorištu crkve. Riječ je o renomiranom umjetniku, koji se upravo proslavio svojim radom na vjerskim objektima, čiji je rad zaboravljen, a spomenik bi imao više kulturnu nego vjersku važnost.
Vjernik
Prostor dvorišta župne crkve nije sakralni prostor, kao što je to crkva, ali nije običaj da se na njega stavlja spomenik nekomu uglednomu čovjeku – Vi pišete umjetniku, arhitektu. Spomenici, kako pišete – a mi mislimo da mislite na biste, kipove i slično – u crkvenim dvorištima uobičajeno se podižu ili Isusu ili nekomu svetcu, kao što je to u vrtu ispred trsatskoga svetišta gdje se nalazi kip svetoga pape Ivana Pavla II. ili ispred mnogih crkava gdje se nalazi kip blaženoga Alojzija Stepinca, koji su nam uzor i kojima se molimo pa se zato njihovi kipovi i nalaze na crkvenim trgovima ili dvorištima. Odati počast umjetniku koji je pridonio izgradnji crkve ili svetišta može se iskazati i postavljanjem ploče, natpisa ili na neki drugi prikladan i primjeren način.
